Sinoć se u Savskoj ponovno nakon molitve mladih s braniteljima pjevala pjesma – „Ima jedna duga cesta…“. Nije me bilo par tjedana, ali vidjeh, sve je i dalje isto. Lijepo je vidjeti kako se svaku večer svih ovih dana točno u 22 sati mladi popnu na podest ispred Ministarstva; netko uzme megafon u ruke, i molitva krene. A uz molitvu zapjeva se i pokoja pjesma. Dvije, tri, četiri… duhovne, klapske, domoljubne… A jedina koja se pjeva baš svake večeri jest Duga cesta.
Prisjetimo se nekih riječi:
Ima jedna duga cesta, koja vodi sve do raja,
To je cesta, cesta mira, cesta mira i ljubavi.
(…)
Kada sutra moraš poći sa križanja svoga puta,
Pođi putem, putem Krista, putem Krista i ljubavi.
Kad su počeli prosvjedi, pa potom molitva i ta pjesma uz nju, nisam slutio da će ovaj prosvjednički put biti tako dug. Znali smo da gluhoća Vlade nadilazi granice dobroga ukusa, a znali smo i da mediji braniteljima nisu skloni, pa je bilo jasno da im preostaje malo prostora za govor. Stoga sam se bojao poraza branitelja, a to je zadnja stvar koja bi se smjela dogoditi. Tek sinoć prije nego opet zapjevasmo tu pjesmu, tu malu himnu molitve mladih s braniteljima, postade mi jasno kakvo to nadahnuće iza nje stoji. Ima jedna duga cesta… I vidim: izdržat će i branitelji, a izdržat će i mladi u molitvi, i svi mi s njima i za njih, izdržat ćemo. Još koji mjesec, dva, pa ako treba, još godinu-dvije – koliko god bude trebalo, bit će i narod s njima, jer nema nam druge.
Zašto branitelji ne mogu nazad?
Za domovinu uvijek netko mora biti spreman mrijeti. Ne samo za Domovinu, nego i za obitelj, za dragu, za dragog, za dijete vlastito, za ideju. Ako se nije spremno mrijeti, i tamo gdje nema nikoga tko je spreman mrijeti, samo je razvalina od života, i ničega nema ili doskora neće biti. Pa kad nema takvih političara koji su spremni mrijeti za narod koji im je povjerio vlast, za istinu, za ideju – tada branitelji moraju na ulice da bi obranili napadnute i obezvrijeđivanje temelja slobodne Hrvatske u koje su ugradili svoje živote, zdravlje i svoje mladosti, da ona ne bi postala razvalina.
To za što se bore/borimo u Savskoj, istinski je najsvetije i najvažnije. Ali ne i jedino što je ugroženo. Posvuda se borba odvija. Pa se, tamo u Savskoj, jednostavno radi o tome da narod samo želi svoju Hrvatsku. Samo to – ako nije previše – i ako se to uopće smije? Svoju, u kojoj je Domovinski rat i sama Hrvatska istinski nešto sveto. Svoju Hrvatsku narod hoće, u kojoj će imati vlast izabranu po vlastitoj volji. Svoju, u kojoj će imati svoje medije koji ga objektivno informiraju i služe tome da konstruktivno formiraju javno mišljenje koje proizlazi iz njegove duše, a ne one koji manipulacijama de-formiraju javno mnijenje. Narod samo želi da u njegovoj Hrvatskoj ima prostora da taj isti narod diše i živi svoj identitet, svoje uvjerenje, osjećaje, i sve ono što on jest. Toliko to ovaj narod želi, a toliko mu to nedostaje da više neće moći odustajati i produživati čekanje na slobodno i potpuno življenje hrvatske duše. Eto o tome se radi u Savskoj.
Budući da je moglo doći do ovakvog kritičnog stanja nacije, narod više nikome neće moći dati potpuno povjerenje na slijepo: ni nikakvom kandidatu ni nikakvoj stranci, ni nikome drugome. Takva vremena su prošla – to moraju shvatiti i HDZ i SDP i svi kandidati od sada za uvijek. Nego od sada narod samo izabire onoga kome će dati zadatak da Hrvatsku čuva, voli, brani, i brine se o njoj.
Zato ćemo još dugo morati pjevati onu šansonu s početka teksta, tamo u Savskoj 66. Duga je to cesta koju nam je proći dok ne vratimo vrijednost glasu naroda, njegov ugled, dostojanstvo. Duga je cesta i dug je put do povratka istine koja se jednostavno prešućuje i nikada ne govori iako je svi znademo. Duga je cesta kojom nam je hoditi do toga da glas naroda ne glume brojne izmišljene; kao kukavičko jaje ovom narodu podvaljene „nevladine“ udruge koje su tu upravo zato da zagluše stvarno i istinsko bilo naroda samoga. A dug je – čini se – i put do toga da ovaj narod stvarno dobije šansu da bira predstavnike imenom i prezimenom – one koje bi htio. Duga je to cesta, jer je, po svemu sudeći, živa istina da nitko od dosadašnjih kandidata ne razumije pravi problem hrvatskog naroda i važnost toga pitanja, niti je itko od njih shvatio koliko narod misli ozbiljno kad to traži. Ni oni koji otpadoše u prvom krugu, a ni ovi koji nam preostaše.
Biračko dezerterstvo
A ipak, birati se mora. Birati se uvijek mora! To vrijedi i za život općenito, i za duhovni život, i za braniteljski život, i za referendumski život… Birati se mora, ma kako kandidati politizirali i ma kakvi bili. Birati se mora – ma kako izbor bio loš. I svaki onaj koji ne iziđe na izbore samo zato što mu kandidati nisu dovoljno dobri, neodgovaran je, nepošten i neozbiljan građanin, kao što bi bio nedogovoran otac djeteta onaj koji svom sinu ne bi dao jesti zato što mu ne može ponuditi hranu kakvu bi baš htio. Ili kao što bi bio lud beskućnik koji se ovih zimskih noći ne bi skrio bilo gdje, niti uz neku toplu cijev niti u neki topli vagon – nego bi radije izabrao smrznuti se na hladnoj vjetrometini, jer nema sklonište kakvo bi htio.
Svi bi mi izabrali kad bi nam život bio izravno ugrožen ma kako izbor bio loš, i prestali bi cmizdriti i izvoljevati. No, kad se radi o državi u kojoj neću baš iste noći umrijeti ako ne izaberem, onda glumim čistunstvo i postanem onaj licemjerni sluga iz Isusove prispodobe o talentima koji je radije zakopao povjereni mu talenat nego da riskira izabrati i možda pogriješiti samo zato da bi poslije mogao reći da on i tako za njega nije glasovao. Koje licemjerstvo! Jedno pravo građansko biračko dezerterstvo! Takvo da svakog tko tako čini imamo pravo prekoriti zbog izdaje i neispunjavanja građanske dužnosti. Tko ne izabere, nema pravo ni riječi prigovarati za posao u kojem nije sudjelovao, pa bi morao idućih pet godina šutjeti.
Izabrati kandidata koji brže uči
Ako nemamo kandidata kakav bi nam bio po volji, i koji bi razumio sve ono što bi trebao razumjeti – ako ne možemo izabrati gotov proizvod – birajmo onoga kojeg ima šanse naučiti svemu što predsjednik treba znati i činiti. Pa, već dan nakon izbora početi držati pouke o Domovinskom ratu, o demokraciji, o medijima, o nevladinim udrugama… jednostavno, potrebno je izabrati samo perspektivnijeg učenika – predsjednika s kojim bi se moglo brže napredovati. Dakle, na izborima ove nedjelje za predsjednika treba izabrati onog kandidata za kojeg se čini da je spremniji već sutra sjesti u prve klupe pred branitelje i odslušati nekoliko predavanja da mu oni objasne što se to osjeća u rovu kad se sanja Hrvatska dok ti pogibaju tvoji suborci. Što se to osjećalo u srcu, i koje su to zavjete i obećanja davali svojim prijateljima uz njihova izdisanja i opraštanja od ovoga svijeta. Novom predsjedniku, za kojeg očekujemo da će biti bolji učenik, objasniti koliko je važno da novi naraštaji u školama upijaju svetost ovog rata za slobodu, i onih koji su umrli za njih; i koliko je važno da svi ti državni blagdani povezani s Domovinskim ratom budu istinski blagdani, slavlja i sveti dani.
Treba nam učenik-predsjednik koji je spreman sjesti i pred inicijativu U ime obitelji da mu ona objasni koliko maloga čovjeka boli što mu drugi nameću koga mora izabrati kao svoga predstavnika u Saboru, i da mu objasne što to znači kad hrvatski narod izjavi da je za njega brak samo zajednica žene i muškarca, i što to dalje mora značiti. Treba nam predsjednik-učenik koji će znati sjesti i pred Vukovarce, da ga pouče što je Vukovar duši Hrvatskoj. I predsjednik koji će se poniziti i usuditi posvuda stati pred narod, i upijati njegov bilo, i učiti što to narod jest, što on osjeća, treba i hoće, da bi to što nauči znao i braniti. Da bi naučio biti predsjednik.
Kako prepoznati koji bi to kandidat mogao biti?
Jednostavno: zamisliti kandidata, jednog pa drugog – kako stoji pred braniteljima, i ne/spremno upija pouke koje im branitelji daju, o tome što je stvarno Domovinski rat u svojoj biti, što on znači, i što se treba i mora prenositi učenicima u školama, građanima i svima nama. Pouku o tome kako on mora štititi i braniti hrvatske nacionalne interese pred svima: Europom, SAD-om, Mađarskom, BiH, Srbijom, Marsovcima, i pred bilo kim. I onda pokušajte prepoznati: koji bi kandidat to poniznije i pokornije usvojio i poslušnije primijenio u svojoj predsjedničkoj politici. Takvog birajte! Potom, kandidate smjestite pred one koji su pokretali referendume o braku i novom izbornom sustavu. I zamislite kako im oni tumače zašto je to važno, kako se osjeća narod kad zapravo nema iskrenih predstavnika u Saboru; ili o tome što su za njih brak i obitelj, zašto im je važno da djecu, kad god je to moguće odgajaju otac i majka i zašto je obaveza političara poštivati referendumsku odluku naroda.. I koliko ih je povrijedila manipulacija Vlade nakon tog referenduma. I opet pokušajte prepoznati koji kandidat je spremniji učiti i osjećati svoj vlastiti narod, usvojiti tu pouku i primijeniti je. Potom, na sličan način zamislite ih pred Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara, pred Hrvatima BiH, itd. I izaberite onog za kojeg je opravdano vjerovati da bi bio bolji učenik.
Potom, kad izaberemo učenika- predsjednika, tek tada se bacamo na posao: opet se vraćamo našoj Dugoj cesti; tek onda je put pred nama. Svi mi koji iziđemo na izbore, imamo sada pravo poučavati ga sve vrijeme predsjednikovanja i tumačiti mu što je Hrvatska. To moramo raditi sustavno, temeljito, neprestano. Ako treba napraviti i priručnik za predsjednika Hrvatske, napravit ćemo ga. O tome se nikada ne smije prestati govoriti – da se nikada više ne bi palo ovako nisko. Pa, ako se to gradivo svlada barem u pola mandata koji je pred njim, oprostit će narod neznanje.
Pa, dragi narode, svi kojima je istinski uopće stalo do boljeg, u nedjelju na birališta – i izaberi svog učenika kojeg smatraš perspektivnijim. Ako nemaš predsjednika – stvori ga sam.
Duga je cesta , ali nema nam druge!
Pater Ike
Tekst se nastavlja ispod oglasa
