Treći dan festivala “Dani domovinskog filma” bio je posvećen hrvatskim postrojbama, odnosno brigadama u Domovinskom ratu, a o 1. gardijskoj brigadi “Tigrovi” govorili su predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi i član 1. gardijske brigade “Tigrovi” Ante Deur i stožerni brigadir “Tigrova” Božo Kožul. Moderatorica je bila novinarka Višnja Starešina.
Stožerni birgadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.
Kožul je napomenuo kako branitelji u to vrijeme od naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je Kožul te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.
“Možda bi generalima tada i bolje odgovaralo da smo razmišljali šablonski kao oni, no kod nas je bio svatko za sebe. Snalažljivost je dobila rat”, istaknuo je Kožul te dodao kako su Domovinski rat “dobili mali, obični ljudi, a ne samo generali”.
“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, nebi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.
“Sve postrojbe, a osobito gardijske i specijalna policija su važne u Domovinskom ratu. No, iz specijalne policije – iz 1. gardijske brigade ‘Tigrovi’ je najvećim dijelom nastao zapovjedni kadar. Iz Rakitja je stvarana hrvatska vojska”, objasnio je Ante Deur.
Deur je kazao kako je njegov ratni put započeo s 19 godina, a najduže je bio u Vukovaru – 3 mjeseca. Kazao je da je hrvatska vojska prepoznata u svijetu radi svoje sposobnosti i najelitnijih postrojbi koje su obranile i oslobodile Hrvatsku. I Deur je napomenuo kako je 1991. godina važna jer se slabo naoružana i neškolovana vojska uspjela oduprijeti JNA.
Deur je kazao kako je s 19 godina osjećao i strah. “Nije tu bilo samo hrabrosti. Bilo je i puno straha, ja sam dva puta bio opkoljen. Drugi puta sam to čuo u Vukovaru i tada su mi se od straha odsjekle noge. No, ljudi nasuprot
nisu razumjeli pobjede koje nam Bog daje jer su bile životno nelogične i to protiv nadmoćne vojske”, kazao je Deur.
Uvijek se našao hrabri pojedinac, ali pod kraj, zadnjih mjesec dana u Vukovaru, nedostajalo nam je municije. U Vukovaru smo vodili bitku za koju nismo ni znali kako daleko ide. To je bila bitka koja je stvarala hrvatsku državu, napomenuo je Deur.
Ocijenio je kako su djeca u Hrvatskoj uskraćena povijesti svoje države te da zaista postoji velika razlika u ondašnjim i sadašnjim generacijama. No, priznao je kako je tada ipak bio rat koji je usporedio sa nekim drugim svemirom bez života.
Kožul je ocijenio kako je njegova brigada 1997. godina bila “moćnija od kompletne današnje hrvatske vojske”. Gardijske brigade su uništene, a bile su okosnica vojske i države. To su neki jedva čekali i osnivali su korpuse koji priliče ruskoj, a ne hrvatskoj vojsci, ustvrdio je Kožul.
“Od 2000. godine vladajućima je hrvatska država nepoznanica”, dodao je Deur.
Na pitanje što je zanimalo američke generale i vrhunske američke instruktore koji su 1995. došli u Hrvatsku, obojica su ustvrdili kako je to ratno iskustvo.
Kožul je objasnio kako Amerikanci svoje ratno iskustvo koriste za razradu taktike i strategije, a u Hrvatskoj je suprotno. Dodao je kako nitko nije sakupio iskustva i nešto napisao o tome.
Deur je istaknuo kako su američki umirovljeni zapovjednici sa velikim iskustvom iskorišteni u institucijama i tvrtkama te su priznati kao ljudi koji mogu dati najviše za svoju domovinu.
Višnja Starešina kazala je kako su hrvatska povijest, a osobito Domovinski rat, nepresušan izvor inspiracije i za filmsku dokumentaristiku i za igrane filmove, za sve audio-vizualne forme.
“Nažalost, ta mogućnost je dosad vrlo malo korištena. Očigledno za to ne postoji previše javnog interesa”, dodala je Starešina.
Institucije koje se za to trebaju brinuti, “javna televizija”, zapravo su postavile svoje kriterije u drugom smjeru i zato su ovakve manifestacije bitne da se prikupi ono što je dosad napravljeno i da se možda pokušava u nekom drukčijem vremenu animirati ljude koji vode te institucije da je audio-vizualni medij taj koji u današnjem vremenu prikazuje povijest, tako da svatko može razumjeti i bolje poznavati, dodala je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
