Što kaže Katolička Crkva o ljudskom životu i kako bi trebali postupati katolici u politici?

Može li zakonska zabrana pobačaja promijeniti nešto u društvu? Hoće li se time riješiti svi problemi? Ima li smisla hodati za život od začeća do prirodne smrti? Pitanja su to o kojima se govorilo posljednjih dana, pa je važno spomenuti što kaže Katolička crkva o početku ljudskog života i drugim pitanjima.

Katekizam Katoličke crkve navodi da ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.

Kao što svaka osoba ima prirodno pravo na život tako ima pravo i na to da njegov život bude zaštićen. Ljudski je život svet jer od samog svog početka uključuje ‘Božje stvaralačko djelovanje’, i zauvijek ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Od prvog časa svoga postojanja, tj. otkad se uobliči kao zigota, plod ljudskog rađanja zahtjeva bezuvjetno poštovanje koje dugujemo ljudskome biću u njegovoj duhovnoj i tjelesnoj cjelokupnosti.

> Andrijanić reagirao na mons. Uzinića: Poljski biskupi nisu se ogradili od muške krunice; upravo suprotno

Zakoni koji štite život

Kad je u pitanju zaštita ljudskog života najbolje je krenuti od Hipokratove zakletve koja uzima u obzir činjenicu da život ljudske osobe počinje začećem te da ga u tom smislu treba štititi od početka, pa sve do državnih zakona koji u svojoj naravi osuđuju ubojstvo i sve ono što bi moglo nauditi ljudskom životu.

Ustav Republike Hrvatske u članku 21. kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život, između ostaloga naslanjajući se i na moral Rimskog prava koje je štitilo interese nerođenog djeteta.

Ako čovjek s jedne strane ima pravo na život kako onda istovremeno može imati i pravo oduzeti drugome život?

Sloboda i (ne)odgovornost

Ivan Pavao II. u enciklici ”Fides et ratio” govori kako Crkva uči da nema prave slobode bez istine. ”Istina i sloboda su ili skupa povezane ili skupa nesretno propadaju”. U društvu u kojem se istina ne spominje niti traži, slabi i svaki oblik istinskog ostvarenja slobode, otvarajući put libertinizmu i individualizmu, štetnima za očuvanje dobra osobe i cijelog društva.

U tom pogledu dobro je dozvati u svijest istinu koja se danas u javnom mišljenju nerijetko pogrešno shvaća i iznosi: pravo na slobodu savjesti i na poseban način na vjersku slobodu, o kojem uči deklaracija Dignitatis humanae Drugog vatikanskog koncila, temelji se na ontološkom dostojanstvu osobe, a ni na koji način na nepostojećoj jednakosti među religijama i kulturalnim sustavima ljudskog roda.

Biskup Valentin Pozaić govoreći o vrednoti života u nauku Katoličke crkve isticao je da živimo u doba silnog i skandaloznog protuslovlja: velike deklaracije o ljudskim pravima – na jednoj strani, i svakodnevno gaženje osnovnih prava – na drugoj strani, i to u najpotresnijim trenutcima postojanja: dok čovjek dolazi na svijet i kad odlazi s ovoga svijeta. Korijen tih protuslovlja nalazi se u egoističkom, izopačenom shvaćanju slobode – daleko od istine, bez zakona, a u zaboravu solidarnosti i altruizma, služenja drugomu: jači imaju pravo nad slabijima. I kada se upravo o svemu može izglasavati – pa i o temelju svih prava: o pravu na život – država postaje tiranin, a ne više zajednička kuća ravnopravnih.

Gaudium et spes Drugog vatikanskog sabora govori o izopačenom poimanju slobode spominjući pri tome razna ubojstva, sakaćenja ljudske osobe, abortus i sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo, te naglašava da već od začeća treba najbrižnije štititi život, a pobačaj i čedomorstvo naziva užasnim zločinima.

Moralna izopačenost pobačaja

Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae ističe da je izravno i hotimično ubojstvo nedužnog ljudskog bića uvijek teško nemoralno, te da izravni pobačaj tj. hotimični kao cilj ili sredstvo, čini uvijek teški moralni nered jer sadrži namjerno ubojstvo nevinog ljudskog bića.

Već od prvog stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen, bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu. Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.

Mons. Pozaić, naslanjajući se na Evangelium vitae, u ovom kontekstu naglašavao je da takva jasna kvalifikacija zloće namjernog pobačaja, promatrana u objektivnom redu, nipošto ne isključuje razumijevanje različitih mogućih subjektivnih stanja počinitelja i sudionika zlodjela. Nije uvijek i jedino povod za takav čin egoizam i hedonizam, komotnost ili karijera, hir ili puka neodgovornost. Tako se glede žene posebno ističe njezino moguće teško materijalno i duševno stanje, grubi vanjski pritisci, psihološka uvjetovanost ozakonjenog pobačaja, kao i zdravstveno osoblje u službi smrti, a ne života. I u tim okolnostima, po primjeru i nalogu svoga Učitelja, crkva jest i ostaje: majka, mjesto razumijevanja, posrednica milosrđa, pomirenja i autentične ljubavi.

> Ususret predsjedničkim izborima: Što piše u Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu?

Katolici u političkom životu su dužni suprotstaviti se svakom zakonu koji napada ljudski život

Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja konstitutivnu osnovu građanskog društva i njegova zakonodavstva.

Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu iz 2002. ističe da katolici, u ovim teškim prilikama, imaju pravo i dužnost podsjećati društvo na dublji smisao života i odgovornost svakoga u tom pogledu.

Ivan Pavao II., nastavljajući trajni nauk Crkve, više je put ponovio da oni koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva imaju ”preciznu obvezu da se suprotstave” svakom zakonu koji napada ljudski život. Njima, kao i svakom katoliku, nije moguće sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti je ikom od njih dopušteno za njega glasovati.

To ne sprječava, kao što uči Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae govoreći o slučaju kada nije moguće otkloniti ili potpuno dokinuti zakon o pobačaju koji je već na snazi ili predložen za glasovanje, da ”jedan zastupnik, čije bi osobno apsolutno protivljenje pobačaju bilo jasno i svima poznato, dozvoljeno ponudi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona te da smanji negativne učinke na razini kulture i javne moralnosti”.

Katolici ne bi smjeli glasati za nepravedne programe i zakone

Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu u ovom kontekstu spominje da ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta ikome da svojim glasom podupire političke programe ili pojedini zakon koji proturječe temeljnim sadržajima vjere i morala. Kršćanska vjera čini nerazdjeljivu cjelinu i nedopustivo je izdvojiti ijedan njezin sadržaj na štetu cjeline katoličkog nauka.

U političkom zauzimanju za jedan određeni vidik društvenog nauka Crkve ne iscrpljuje se odgovornost pojedinca za opće dobro. Niti katolik smije misliti kako može na drugog prenijeti tu svoju kršćansku odgovornost. Ta zadaća proizlazi naime iz evanđelja Isusa Krista, tako da se istina o čovjeku i svijetu naviješta i u djelo provodi.
Kada političko djelovanje dolazi u dodir s moralnim načelima koja ne dopuštaju ukidanja, iznimke ili kompromis, tada zauzetost katolika biva još izraženija i pod teretom veće odgovornosti. Kada je riječ o temeljnim i neotuđivim etičkim zahtjevima, vjernici moraju znati da je u pitanju sama bit moralnog reda, koji se tiče dobra osobe u cjelini.

Zakoni moraju braniti temeljno pravo na život

To je slučaj sa zakonima o pobačaju i eutanaziji (koju se ne smije pomiješati sa odlukom da se odustane od terapijske upornosti; odluka u tom pravcu naime je, također s moralnog stajališta, opravdana). Takvi zakoni moraju braniti temeljno pravo na život počevši od njegova začeća do njegova prirodnog svršetka.

Uloga savjesti u političkim pitanjima

Živjeti i djelovati po svojoj savjesti u političkim pitanjima nije ropsko pokoravanje stajalištima koja nemaju veze s politikom niti neka vrsta konfesionalizma, već način na koji kršćani daju stvarni prinos da, kroz politički život, društvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe.

Crkveno učiteljstvo ima ulogu poučavati i rasvjetljivati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu, da njihovo djelovanje bude uvijek u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra. Društveni nauk Crkve nije upletanje u vlast pojedinih zemalja. No jamačno postavlja obvezu vjernika laika da bude moralno dosljedan u svojoj savjesti, koja je jedna i nepodijeljena.

”Hod za život” kao evangelizacijsko sredstvo

Papa Pavao VI. u enciklici Humanae Vitae govori o važnosti i ljepoti otvorenosti života te o odgovornom roditeljstvu koje isključuje svaki egoizam, a temelji se na uzajamnom povjerenju Boga i čovjeka.

U tom kontekstu valja istaknuti i ”Hod za život” kao snažno evangelizacijsko sredstvo protiv pobačaja u ovim modernim vremenima.

”Hod za život” se razvio kako bi promovirao ljepotu i dostojanstvo svakog ljudskog života radeći na okončanju pobačaja – ujedinjujući, educirajući i mobilizirajući ljude koji se zalažu za život na javnim trgovima i ulicama, pisao je Vatican news uoči Nacionalnog Hoda za život ove godine.

U poruci svim sudionicima Nacionalnog Hoda za život u Sjedinjenim Američkim Državama papa Franjo je istakao da je duboko zahvalan za vjerno svjedočanstvo koje su godinama javno iskazivali svi koji promiču i brane pravo na život najnevinijih i najranjivijih članova naše ljudske obitelji. Te je izrazio svoju nadu da će Bog ojačati opredjeljenje svih, a posebno mladih, da ustraju u svojim naporima usmjerenim na zaštitu ljudskog života u svim njegovim razvojnim fazama, posebice kroz zakonske mjere koje se donose na svim razinama društva.