Svjedočanstva su iznimno poticajna jer govore o životnim dramama i snazi vjere. Kao i Uskrs, ona su trijumf života. Zadnjih godina gotovo svaku večer slušam različita, najviše vjerska svjedočanstva. To su, u pravilu, intrigantni životni osvrti pojedinaca koji opisuju čudesna ozdravljenja, duhovne promjene, kontakte sa Stvoriteljem, piše Zlatko Miliša.
Ona su vrlo rijetko predmet znanstvenih istraživanja, iako su iznimno poticajna jer govore o životnim dramama i snazi duhovnosti u odnosu na kognitivni i emocionalni dio naše osobnosti. Ona su višestruko korisna za osobni rast, znatno više od psihologijskih ili pedagogijskih monografija. Svjedočanstva su, za razliku od brojnih knjiga, puna dojmljivih siječanja i životnih poruka.
Ima iznimno mnogo svjedočanstava, ali budimo realni nisu sva uvjerljiva i/ili autentična. Zato ih dijelim ih na ona koja su autentična i ona koja to nisu.
Autentičana svjedočanstva karakterizira trajna pozitivna promjena osobnosti i ponašanja, uz istovremeno svjedočenje istine, uz “nedostatak grandioznosti i teatralnosti” (William James u knjizi “The Varieties of Religious Experience” – O raznolikostima vjerskog iskustva). Suprotno njima, kod neautentčnih ima obilje sumnjivih i teatralnih kazivanja o navodnim razgovorima sa Stvoriteljem.
>Miliša: Teoretičari zavjere i(li) promicatelji istine
Višestruka moć svjedočanstava
Svjedočanstva su konkretizacija osobnog iskustva koja otkrivaju različite načine promjena u odnosu na raniji život. Dijeljenje drugima osobnih iskustava stvara osjećaj identifikacije s bolima onog tko svjedoči. Za onoga tko ih iznosi imaju terapijsko značenje. Svjedočanstava vode preispitivanju vlastitog života.
Svjedočanstva su iznimno poticajna jer govore o životnim dramama što je važno za osobni rast. Kada drugi poslušaju ili pročitaju potresna životna svjedočanstva, onda ona imaju motivacijsku moć za sve one koji žele osobne promjene.
D. B. Boffey u knjizi “Nanovo se stvoriti” je napisao: “Nećemo uspjeti dok ne počnemo djelovati iz novostvorenih vrednota, pretpostavki i životnih načela”. Ovo potvrđuju ispovjedi bivših ovisnika/ca. Njima treba omogućiti da budu dio preventivnih programa, jer “poraz je važan dio učenja” (Wendell Philips).
Prije deset godina sam u knjizi “Šok današnjice” pisao i navodio ispovjedi bivših ovisnica/ka a sve ih povezuje pogubnosti laži s kojima su obmanjivali sebe i druge. Kada osoba izlaskom iz pakla života pronađe smisao života otkriva misterij života. Viktor E. Frankl je zapisao da se “iz ruševina najbolje vide zvijezde.” Moć svjedočanstva je iznimno važna u životima vjernika.
Svjedočanstva iz vjerskog života
Religiozna svjedočanstva šalju snažnu poruku da čovjek u vjeri izdrži ono što prvotno izgleda neizdrživim. Kada ih drugi otpišu, oni se vrate životu. To najbolje opisuju (u ispovijedima) bivši ovisnici o teškim drogama. Svjedočanstva o istinskim obraćenjima potiču i druge na duhovna obogaćivanja. Oni koji su prošli kroz razne krize (bolesti, ovisnosti, mentalni problemi…) i pronašli snagu u vjeri postaju „živi dokaz” iscjeljenja.
Svjedočanstva iz vjerskog života su kao “žive propovijedi” a koriste se u pastoralnim i psihoterapijskim programima. Pred rečenog, vjernicima su važna svjedočanstva jer opisuju uslišane molitve, čudesna ozdravljenja i ukazuju na Božu prisutnost.
Kada vjernik verbalizira svoje duhovno iskustvo, ono postaje jasnije i dublje integrirano u njegov identitet. Izražavanje vlastitog duhovnog puta pomaže osobi da obradi svoje traume i životne krize.
Osobno svjedočanstvo
U mojoj tek publiciranoj knjizi “Hrvanje s bolešću” (naklada Bošković) u višegodišnjoj borbi s teškom bolešću, ogoljeno do srži, donosim osobna traženja smisla u kušnjama i patnji. Pisanje mi je poslužilo kao terapijsko sredstvo, a čitateljima to nudim kao suočavanje s traumama i novim pogledom na život. Pisanje o osobnom rastu izlazi iz mojih prijašnjih knjiga gdje sam se koristio stručnom terminologijom, a što – budimo realni – većinu ne interesira.
Manje sam se oslanjao na znanstvena istraživanja, a više na jednostavno izražavanje životno esencijalnih pitanja. William James u ranije navedenoj knjizi odbacuje znanstvena omalovažavanja transcedentalnog iskustva, jer su često znanstveni prikazi puke apstrakcije, dok su konkretna individualizirana iskustva.
Kao onkološki bolesnik, tvrdim da teške dionice na olujnom moru bolesti donose spoznaju kamo i kako kormilariti dalje. Bolest mi je otkrila nove životne horizonte. Odlučio sam s kojim promjenama započeti. Hrvanje s karcinomom osnažilo mi je vrijednosti hrabrosti, upornosti, poniznosti i odlučnosti, koje mi nisu bile prije tako vidljive.
Dobio sam i neizmjernu radost kada sam odlučio pisati ovu knjigu i podijeliti svoje iskustvo kako bih pomogao onima u sličnim bolestima, ali i svima drugima. Ovu knjigu smatram svojim najvažnijim doprinosom popularizaciji struke. U njoj sam (prvi put) namjerno dopustio da je osobno obilježena. To je bila najvažnija karika koja je nedostajala u mojim prijašnjim knjigama.
D. B. Boffeya, u knjizi “Nanovo se stvoriti” je napisao: “Nećemo uspjeti dok ne počnemo djelovati iz novostvorenih vrednota, pretpostavki i životnih načela”. Ovo potvrđuju i ispovjedi bivših ovisnika/ca. Dok je bio živ don Čedomil Šupraha, svećenik Zadarske nadbiskupije mi je kazao da su “njegovi dečki iz komune “Mondo Novo” postali bolji vjernici i od njega!
>Miliša: Samoća oslobađa, a ne ubija
Autentično svjedočanstvo trogirskog župnika
Prije pola godine Roko Kaštelan je preuzeo dužnost župnika u glasovitoj katedrali sv. Lovre u Trogiru. Kažu mi Trogirani da je novi župnik Roko autentičan, okuplja ljude, spontan i emotivan, te da njegov dolazak odmah privukao mlade. I u Solinu (njegovoj ranijoj župi) je je bio magnet mladima, a posjećivao je i zatvorenike.
Velik dio svoje mladosti bio je (auto) destruktivan, u sukobu sa zakonom, kao navijač sklon tučnjavama, opijanju i drogiranju, obolio je i od maligne bolesti da bi odmah nakon dugotrajnih terapija nastavio s istim visoko rizičnim stilom života. Današnji tridesepetogodišnji Roko Kaštelan je potpunosti promijenio svoj život. Slušao sam njegova svjedočanstva kada je na podcastima te u tv emisiji Nedjeljom u 2 do kraja ogolio svoju dušu.
U potonjoj emisiji je demonstrirao iskrenost, a gledatelji su u njegovom nastupu uvidjeli “hodogram” snage njegova svjedočanstva na putu prema obraćenju. On je na jednom podcastu detaljno govorio o svim svojim grijesima iz rane mladosti. Kao nekadašnji vatreni navijač Hajduka sudjelovao je u tučnjavama, a jedne zgode se kao svećenik ispričao navijačima Dinama i molio za oprost. Teško je susreti takav kuriozitet. Njegova svjedočanstva su primjer autentičnog govora.
Meni iznimno dragi katolički intelektualac Ivica Ursić je nakon što je pročitao članak “Kako je Stanković ispovjedio svećenika Roka” (HT, br.1069/ 20.03.) javno reagirao, jer je taj tekst imao docirajuće i negativne komentare o don Kaštelanu. Novinar imputira da se svećenik u želji za publicitetom “pohvalio” svojim grijesima, da njegovo svjedočenje ruši povjerenje u Crkvu te upitao “koji bi se vjernik sada ispovjedio pred don Rokom”? Gosp. Ursić je ovako reagirao: “Umjesto se don Roka pohvali zbog hrabrosti i iskrenosti, tekst ima niz ciničnih tonova koji nisu ni pravedni ni utemeljeni… On ne opravdava svoje grijehe, ne traži izgovore. On se ponizio, priznao i pokazao kako izgleda istinsko kršćansko svjedočanstvo…
Obraćenje nije lažno pokajanje, nego stvarni životni preokret… Tko smo mi da s visoka gledamo one koji priznaju svoju prošlost i mijenjaju se?” Ursić konstatira da samo anonimni autor ovog “pamfleta vidi svećenikovo licemjerstvo” i dodaje: “Ovdje imamo primjer čovjeka koji je potpuno ogolio svoju prošlost – i to je učinio radi istine. Zar to nije ono na što nas Isus poziva? Don Roko mnogima, poglavito mladima, može i treba biti uzor.” Ovome nemam što dodati, (p)a sve napisano u cijelosti prihvaćam.
Don Roko inače redovito odlazi u zajednice za ovisnike. Voditelj emisije A. Stanković je don Roku postavio pitanje je li sadašnju ovisnost o vjeri(!) zamijenio svojim ranijim ovisnostima. Don Kaštelan mu je dao korektan i konkretan odgovor, a ja bi upitao Stankovića bi li on, ili njemu najmiliji, prihvatio biti “ovisnik” o vjeri ili robom najgorih opijata!?
Inače, sintagma religije kao “opijum za narod” je Lenjinova umotvorina. Bernardica Juretić Rožman, koja je osnivačica zajednice Susret za ovisnike je svojevremeno izjavila da mladi u konfesionalnim zajednicama postaju “ovisnici o vjeri”. I to je izašlo usta bivše časne sestre, a kasnije i predsjednice Vladinog ureda za droge!? Ovo navodim u kontekstu govora o (ne)autentičnim iskazima. Javni djelatnici, svećenici i drugi ne zadobivaju povjerenje atraktivnošću javnih nastupa nego djelima, dosljednošću, hrabrošću i iskrenošću. Don Kaštelan je upravo to, autentični primjer obraćenika. No, postoje i suprotni primjeri…
Primjer neautentičnog župnika
Crkva i svećenici nisu po sebi promicatelji istine, hrabrosti i čestitosti. Puna su im usta Boga i njihovih navodnih razgovora sa živim Stvoriteljem. Jedan od takvih je Danijel Čović, koji u svoja dva zasebna (!) svjedočanstva na tzv. društvenim mrežama govori o kontinuiranim razgovorima s Bogom (i onda kada nije bio zaređen). Na primjer, tražio je od Stvoritelja kao protuuslugu da će se zarediti ako njegova majka ozdravi. Kasnije je kao župnik tržio od Njega rješavanje (snažnih) bolova u leđima, pa je nakon ozdravljenja, kako kaže, doprinio ozdravljenju 130 ljudi, a svi su imali povrede kičme.
Naravno da za ovo nema dokumentaciju ili dokaze. Pored toga, tvrdi da mu je Bog uslišio sve molbe otkako “živi kao pustinjak” (blizu Krasnoga), a naknadno je, kako kaže, od Boga dobio poziv da putuje i organizira duhovna ozdravljenja, što dalje od njegove župe i, kako sam kaže, “pustinjačkog života”!
Ovom župniku bi savjetovao da kada priča o svojim mukama kao bivšeg dilera i ovisnika da posluša ispovijed Gorana Ćurkovića koji je prošao pravi pakao ovisnosti i danas kao obični građanin samozatajno i znatno autentičnije svjedoči svoje padove i preobraćenja.
Jednom sam osobno svjedočio Čovićevoj duhovnoj obnovi u Križevcima. Samouvjereno je i teatralno govorio, a ja nisam mogao izdržati njegovu demonstraciju samoljublja pa sam napustio dvoranu.
U svom kratkom video obraćanju iz prosinca 2024. Ćović otkriva da više “nije vezan zavjetima za Crkvu – pustinjačku”, ali da (zato) intenzivira svoja svjedočanstva, duhovne obnove i propovijedi po drugim župama. Naravno, jer tamo se nešto i zaradi. “Dosljednije” ne može biti! U Ćovićeve stalne – dnevne “razgovore” s Bogom mogu vjerovati još sam krajnje naivni vjernici. Pitanje je: je li on hipnotiziran ili manipulira? Toliko o tom (meni) neutentičnom župniku.
Goran Ćurković i Tea Perović su me najviše dojmili sa svojim svjedočanstvima. Gđa. Perović je napisala knjigu “Stvoreni samo za nebo” kao svojevrsni duhovni tastament za svoje četiri djevojčice. Prije njenog odlaska u drugi svijet, u jednom od svjedočenja je izjavila: “Nisam fizički zdrava. Moja bolest je u progresiji, ali sam zdrava u duhu i u duši.” Nadodala je kako je nije briga što će s njom biti, jer je “sve u Božjim rukama”. Ona je ganula mnoge, siguran sam i nevjernike sa svoji autentičnim svjedočanstvima u svim fazama njezine opake bolesti. Na ovaj današnji Uskrsni ponedjeljak sada ta predivna majka i supruga uspravno hoda s Isusom.
Pored nje, meni najautentičnije svjedočanstvo je Mije Barade, svjetski poznatog hrvatskog misionara laiak, obiteljskog čovjeka čiji su govori kao i pisana riječ (u njegovim knjigama) najživotniji opis duhovne stvarnosti.
>Miliša: Zašto i kako stvaramo kriva uvjerenja?
Zaključno
Vjerujem samo iskrenim i autentičnim svjedočanstvima. Na sreću ima obilje svećenika i laika koji vjerodostojno žive svoju ulogu posrednika između vjernika i Boga. Meni su najintrigantnija svjedočanstva o najtežim kušnjama i istinskim obraćenjima jer potiču na životna i duhovna obogaćenja. Kao i Uskrs, ona su trijumf života!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa