Miliša: Samoća oslobađa, a ne ubija

U digitalnom svijetu možemo pronaći naći tvrdnje kako prijateljstva (po sebi) donose sreću, a samoća ubija. Naravno da je takva tvrdnje nespojiva s istinom. Koji se iznimno važni aspekti zanemaruju u razlikovanju usamljenosti i samoće?

Usamljenost postaje usud života otuđene većine i to najviše u ekonomski razvijenim državama. Ona je socijalna i emocionalna. Nije povezana samo za život samaca nego je prisutna u vezama odnosno brakovima. Usamljeni se druže da bi ogovarali druge, riješili dosade i/ili prividno umanjili otuđenost. Takvi živi tuđe živote. Zato psihijatar Manfred Spitzer u knjizi “Usamljenost” navodi da je zdrava samoća “djelotvorna protiv usamljenosti”.

Samoća – odmak od otuđena svijeta

Samoća je odmak od otuđena svijeta i specifičan način izražavanja osobnosti. S njom se osoba svjesno izolira. Ona je istovremeno povezivanje s istinom i odvajanja od nepotrebnih susreta s ljudima. Onaj tko živi sam ne znači da je (ostao) bez sebe. Umorni od ispraznih druženja vole blagodati samoće. Ivo Andrić je zapisao da je samoća “raskoš bogatih duhova”.

Nemali broj samozvanih (psiho)terapeuta tvrde da samoća nije poželjna, a da prijateljstvo čuva mentalno zdravlje. Na tragu ovoga i britanski psiholog Robin Dunbar u knjizi “Friends: Understanding the Power of Our Most Important Relationships” (Prijatelji: Razumijevanje snage naših najvažnijih odnosa) konstatira da oni koji imaju kontakte s 150 osoba imaju kvalitetne odnose.

Površnost društvenosti, prijateljstva, sreće…

Naravno da je takva interpretacija neprihvatljiva jer nije moguće odrediti broj ljudi da bi imali kvalitetnu komunikaciju ili prijateljstvo. Njegova površna analiza bliskih odnosa ne uvažava socio-kulturološke razlike. U njegovoj knjizi, kao i “self-help” literaturi, površno se sagledavaju društvenost, prijateljstvo, samoća i sreća. Sreća ne dolazi iz vanjskog svijeta. Ona nije dostupna znanstvenoj validaciji. U visoko otuđenom svijetu posljedice lažne društvenosti često su okidač onima koji su se odredili za samoću. O tome Dunbar ne raspravlja.

Većina djece u različitim istraživanjima otkriva da imaju između 300 i 500 „prijatelja“ na svome Facebook profilu i otkrivaju da su druženja in vivo zamijenili „online“ komunikacijom. Premda piše o važnosti prijateljstva i tzv. društvenih mreža Dunbar ne uviđa fenomen umreženih usamljenika, ne raspravlja o posljedicama degradacije prijateljstva, internetskog zlostavljanja i blokiranja “online prijatelja”.

Transformirana društvenost

Nekada je društvenost podrazumijevala zajedništvo i solidarnost. U ekonomski manje razvijenim društvima ona je značila temelj funkcioniranja obitelji i zajednice. Današnji pojam društvenosti se transformirao u žudnju za odobravanjem. Konformizam (posta)je nametnuti imperativ.

Onaj tko je sa svima dobar nije sa sobom. Takva osoba postaje asimilirana i gubi na osobnom rastu, jer joj je stalo do dokazivanja pred drugima. Današnjim mladima je imperativ uklopiti se u ekipu. Ne razmišljaju o posljedicama bezuvjetnog udovoljavanja očekivanja ekipe.

Sami sa sobom nemaju strahove od nerazumijevanja

Onaj tko je sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Pascal upozorava: “Svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi sam.” Sami sa sobom ne žele biti sa svakim. Kad je čovjek sam nije (ostao) bez sebe. Oni s bogatim životnim iskustvom preferiraju samoću, a oni koji su opijeni sobom samoću doživljavaju kao kaznu.

Robert Wilson u romanu “Slijepac iz Seville” konstatira: “Najgore je kad si ostavljen tako što je druga osoba izabrala samoću”. Sjećam se kada sam na ovu temi razgovarao s jednim gospodinom u Trogiru. Rekao mi je. “Ja znam da imam dug i uspješan brak jer moja žena i ja imamo svatko svoj kutak samoće.” On bi često odlazio na selo, a ona je u gradu imala svoj “kuntun za igru”.

Robert Torre je za života izjavio: “Društvenost proizlazi iz nemoći podnošenja osamljenosti. Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju. Budući da ih na druženje goni strah od usamljenosti, s drugima su samo da ne bi bili sami sa sobom. Utoliko je bijeg od samoće zapravo bijeg od sebe.”

Otklon prema liberalnoj teoriji

Svojevremeno sam na ovom portalu zapisao da od vremena mog studiranja imam otklon prema onima koji daju moć skupini, klasi ili partiji, a pojedinac (im) je u službi “općeg” interesa. Od tada sam odlučio da više neću savinuti leđa pred pritiscima bio koje skupine.

Od socijalizma do danas vlada otklon prema liberalnoj teoriji. Dapače, gotovo je unisono mišljenje da je liberalizam lijeva ideologija, po nekima istoznačna s anarhizmom. Liberalna teorija nije anarhistička teorija, nije anacionalna niti je protivna kršćanstvu. Suprotno ovome ona podržava vrijednosti kršćanstva, solidarnosti, altruizma i zajedništva u građenju zdravog društva i domoljublja! Ova digresija je namjerno umetnuta da se prepoznaju svi oni koji olako etiketiranju osobe izdvojene od mase, jedne istine, ideologije ili pojednostavljenih interpretacija.

Osobna iskustva: od djetinjstva do mirovine

U osmom razredu pučke škole otac me jednog dana pozvao na kratki razgovor. On je tada bio ravnatelj osnovne škole koju sam pohađao. Rekao mi je: “Sinko, molim te, nemoj da te drugi viđaju da sam šetaš po rivi.” Mještanima je bila prva asocijacija na one koji šetaju sami da su “pomaknuti”, ili redikuli”. Takav je bio Servantes u seriji “Malo misto”. Neću zaboraviti riječi jednog mještanina kojega sam iznimno cijenio: “Mali moj, ovdje su ti i najpametniji ljudi redikuli: Onaj tko ovdje nije poludio taj nije pri sebi.”

Oca sam poslušao, ali sam se kasnije, tijekom studiranja u Zadru “naguštao” samoće u dugim šetnjama na “najlipšoj rivi na svitu”.

Nikada nisam sebi uskraćivao govoriti ono što mislim, ali s ispraznim druženjima sam prekinuo tek u zreloj dobi, kada sam počeo odbiti sve funkcije i primamljive poslovne ponude. Shvatio koliko su mi trovali zrak ljudi s kojima sam se družio. „U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi.” (Đ. Šušnjić).

Od odlaska u mirovinu i mog hrvanja s bolešću opet sam pronašao toliko željeni mir. Iz svog života otpustio sam i posljednje osobe i stvari koje su me ranije opterećivale. Ne trebaju mi više, kao ranije, društvena priznanja. U hrvanju s teškom bolešću mnogi su se prestali javljati, a ja dobio novu dimenziju života u kutku samoće. Mirovina i (povremena) izolacija su mi donijeli povlačenje iz javnog života i eliminiranje zadnjih “trulih” kompromisa.

Distanca od energetskih vampira je potrebna za mentalno zdravlje i nutarnji mir. U tišini nastaju (novi) kreativni potencijali. Upravo mi je izašla iz tiska knjiga “Hrvanje s bolešću”!

Obmane o prijateljstvu

Stigmatiziraju se ljudi kao asocijalni samo zato jer imaju izoštreni kriterij za osobe s kojima žele biti u društvu. Sokrat je podučavao da ukoliko netko ima malo prijatelja, “onda ima puno životnog iskustva.”

Arthur Schopenhauer je smatrao da se društvenost zasniva na “strahu od samoće”, a ja sam zadovoljan jer, kako jedna pjesma kaže, “imam mali krug velikih ljudi”.

Uvijek mi je bilo zanimljivo biti u društvu onih ljudi kojima nije imperativ svidjeti se drugima ili uljepšavaju sliku o članovima obitelji, rodbinskim vezama i sl.

Prijateljstvo se transformiralo u sebično traženje sebe u drugima, i obratno. Nikada nisam vjerovao onima koji su se hvalili da imaju obilje prijatelja. Pascal i poručuje: „Kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu”.

Nemam iluziju o društvenosti, ljubavi i prijateljstvu kao zadanim vrijednostima. O temi prijatelja svojevremeno sam zapisao poučnu misao: “Tko te želi vidjeti i kome je stalo do tebe – potražit će te, kome trebaš – naći će te. Ostalo su izgovori“.

Lažna prijateljstva karakteriziraju isprazna druženja. Susreti prijatelja iz dana mladosti otvaraju pitanja o vječnom prijateljstvu i načinima održavanja prijateljstva. S vremenom krug prijatelja se sužava. Biti prijatelj s konkretnom osobom znači da nas prihvaća njezin ili njegov partner-ica. A to je, priznajmo, rijetkost.

Kad upoznamo jednu stranu neke osobe, ne vidimo cjelinu. Svatko od naših prijatelja čini isječak iz kružnice osobnih sklonosti i interesa, a njihovo okupljanje na istom mjestu često ruši iluziju o (skupnom) uživanju u različitostima. Još od studentskih dana zaključio sam da mi više neće biti važno kako me drugi doživljavaju, jer onda zanemarujem druge važne isječke kružnice vlastita života. Shvatio sam da okupiti prijatelje na istom mjestu nosi veliki rizik da nekoga od njih povrijediš. Shvatio sam da 1. odvajanje od mnogih nije odbacivanje svih i 2. za (samo)poštovanje ne moram biti prihvaćen.

Zaključno

Samoća je odmak od otuđena svijeta i specifičan način izražavanja osobnosti. Oni koji preferiraju samoću se stigmatiziraju kao asocijalni. Međutim, samoća je povezivanje s istinom i odvajanje od opterećujućih druženja. Umorni od ispraznih susreta biraju blagodati samoće.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr