Mostarkić Gobbo: Dan koji mijenja život

Prije točno godinu dana bio je tek jedan lipanjski dan u nizu. Sunčani ponedjeljak. Gledajući na kalendar tih dana, znala sam da je 10. lipnja blagdan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske. I da je tata za svoj odlazak izabrao baš taj datum. Jednom mi je prilikom rekao da mu je žao što mu nisu dali ime Josip kako bi bio dovoljno dobar primjer svojoj djeci. A bio je. Ponizan, dobrodušan i blag. Zahvalan. I iznad svega, predan vjeri u Boga.

>10. lipnja Sveti Josip – kako je postao zaštitnik Hrvatske i hrvatskog naroda?

Tri najvažnije stvari

Uspomene koje pamtim i čuvam nebrojene su. Pregršt je tu sitnica, ali još više velikih i važnih događaja u kojima je davao svoju uvijek bezuvjetnu podršku. Čak i kada su se stvari činile nemogućima. Poput neke nevidljive, ali snažne molitve iz nekog tihog kupea u zadnjem vagonu vlaka, pratio me na mojim životnim putovanjima. I tu prisutnost još uvijek osjećam.

Ali u cijeloj ovoj priči nisam važna ja. Pa ni tata. Važna je poruka. Uvijek je i bila. Osim vremena koje smo proveli zajedno i riječi koje smo nosili sa sobom kroz život. Tri stvari bile su najvažnije. Poniznost. Zahvalnost. I vjera koju mi je ostavio u nasljeđe kao najveću vrijednost.

Tragovi, a ne ožiljci

Nedavno sam naišla na prekrasnu misao o tome da u životima drugih ljudi trebamo ostavljati tragove, a ne ožiljke. Koliko je puta upravo suprotno?

Poniznost je model koji je potrebno usvojiti već od ranog djetinjstva. I to je ono što djeca moraju učiti od roditelja. Čemu oholost? Čemu stav kojim se stavljamo iznad drugih? Odakle uvjerenje da smo bolji? Da vrijedimo više od ostalih? Zašto se uzdižemo prolazeći ovim svijetom, učeći i djecu da je ponekad u redu i gaziti po drugima ako treba, kako bismo ostvarili namjere i ciljeve?

Razočaravajuće je gledati i osjećati te ožiljke koje nepromišljeno ostavljamo jedni na drugima. Poniznost rađa empatiju. A bez poniznosti i empatije pojedinaca, društvo je u cjelini osuđeno na potpunu propast.

Kome pripada ovo vrijeme?

Promatrajući ovo nemilosrdno vrijeme u kojemu živimo, svakodnevno se pitam: koje je to vrijeme?

Nekad se pitam živimo li u 2025., ili u vremenu evociranja sjećanja na razdoblja koja nas, izgleda, nisu ničemu ni naučila?
Živimo li u stvarnosti ili znanstveno-fantastičnom filmu?
Živimo li ikakve istinske ljudske vrijednosti?

Sva ova pitanja p(r)okazala su svu surovost današnjice. Obezglavljene ideale. Zamjenu teza sramote i ponosa. Medijske neslobode i cenzure. Političke i privatne pritiske. I golemo nasilje kojemu smo širom otvorili vrata. Osobito među najmlađima.

I dok se bavimo površnim zavirivanjem u intimu tuđih života, ispod radara nam prolaze vriskovi iz vlastitog.

Što se moramo pitati svaki dan?

I dok pišem ove retke misleći o svom djetinjstvu, u austrijskom Grazu dogodila se pucnjava u kojoj ima ubijene djece. A već se dogodilo jedno Prečko. I mnoge druge škole diljem svijeta. Svejedno je gdje je bila tragedija. Djeca su djeca i životi su životi.

I mnogi su se pitali “Zašto?” jedan dan ili jedan tjedan. Ili mjesec. Ali moramo se pitati svaki dan.

Čemu učimo vlastitu djecu?!

Jer, sve polazi od kuće, rekli bi ljudi. I bili bi u pravu. Jesmo li sebe i svoje potomke naučili empatiji? Pomaganju? Ili smo im u ruke dali tehnologiju bez odgovornosti? “Prevenirali” njihovu buduću ranjivost agresijom? Jesmo li u odnosu sa svojom djecom posvećeni tek stvaranju robota s nagomilanim materijalnim dobrima? Pa i po cijenu ‘gaženja po mrtvima’. Doslovno!

Koliko vremena uopće provodimo u upućenosti jedni na druge? Jesmo li svjesni kada je čovjek pored nas tjeskoban? Možda nas nekad zavara tuđi osmijeh, ali osjećaj ne smije. Uljuljkani u paralelnu materijalnu stvarnost, razmišljamo o ljudskom gubitku tek kad se dogodi. I sve to zbog vlastitog ega.

Tko će roditeljima dati odgovor?

“Samo neka ide po redu”, reče mi jednom moja mudra kolegica dok smo pričale o smrti roditelja. No, tko će sada nesretnim roditeljima u Grazu objasniti zbog čega kod njih nije išlo “po redu” i zašto više nema njihove djece? Nisu zamišljali ovaj dan kao posljednji u kojemu ih vide.

Jesmo li i mi zaboravili tražiti odgovor na to pitanje i kod nas, u Prečkom?

Zašto odgovori na takva pitanja stižu (pre)sporo ili nikada?

I kako uopće ostati priseban kad su u pitanju ovako teške teme? Kako i čime utješiti ljude? Mi sigurno nemamo odgovor za utjehu. On je daleko, na nekim drugim razinama razumijevanja. Izvan dosega naših shvaćanja svijeta.

A svatko od nas u potrebi je za nekim svojim putokazom da bi nastavio živjeti. Želim tim ljudima da pronađu pravi putokaz.

Tata i zagrljaj na uglu ulice

Jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva mi je dočekivanje tate ispred kuće. Nakon posla, kući bi dolazio uvijek u isto vrijeme. U sekundu točan. U 15:00 sati. Izašla bih minutu ranije pred kuću i gledala prema uglu ulice. Tata bi se pojavio, nasmiješen, sagnuo i raširio ruke da mu dotrčim u zagrljaj.

I svaki put kad bih u svojih 45 godina pomislila na njega, ta mi je slika u glavi. I taj osjećaj zajedništva i sreće. I danas me preplavi kad zaklopim oči evocirajući sjećanja.

Tatin polagani odlazak i njegova žrtva u bolesti bili su, zapravo, i moj put sazrijevanja u vjeri. Onoj vjeri koja tješi i daje nadu. I nastavit ću tim putem. Njegovim putem. Tata mi je dao putokaz. A to i jest, vjerujem, roditeljska uloga. Do nekog drugog zagrljaja…

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr