Razglednica stoji na polici.
Obrisani su s lica tragovi pretjerane šminke, maske su pale, pjesma utihnula. Baš onako, kao što to biva nakon proslava.
Što smo slavili, nitko nije posve siguran. Možda samo bijeg od realnosti.
Sada, kad je sve pospremljeno na dno ormara i ladica, vrijeme je za pogled u zrcalo.
Tko sam ispod maske? Tko uistinu želim biti?
Odricanje
Pepelnica je. Čista srijeda. Početak korizmenog vremena.
Uvijek me taj dan podsjeti na djetinjstvo i duboka vjeronaučna obećanja o odricanju.
Učili su nas da se odričemo nečega bez čega mislimo da ne bismo mogli.
Bilo je to testiranje strpljenja i dosljednosti od malih nogu. I nekako je najčešće odluka padala na slatkiše. Mislili smo: pa, tko će dočekati Uskrs da pojede čokoladu i bombončiće koji se smiješe iz zdjele!?
>Čega se odreći u korizmi? Nadahnite se primjerima nekih svetaca
Zagrljena razglednica
U nešto starijoj dobi, župnik bi nas poticao ne na odricanja, već darivanje vremena.
Volontirali smo u domovima za starije. Većina nas se po prvi put susretala s onima koji su bili onemoćali, a mnogi od njih u potpunosti zaboravljeni.
Nikada neću zaboraviti zgužvane ruke jedne starice. U njima je stajala razglednica koju je grlila. Ležala je u krevetu, šutljiva. Nije, rekli su, htjela ni jesti.
Medicinska sestra pružila mi je zdjelicu s juhom i žlicu i pokretom glave pokazala prema starici.
Nakon što je pojela jedva dvije žlice juhe, starica mi je pružila razglednicu.
Sa suzama u očima prošaptala je: „To je od moje djece. Oni su daleko…“.
Stisnulo me u prsima. A ona je, s pogledom prema prozoru, ponovno razglednicu privila na svoja.
Koliko boli čežnja, nikada mi nije bilo jasnije nego toga dana.
>Danas je Pepelnica – Zašto je Crkva propisala strogi post i nemrs za sve katolike?
Korizma nekad i sada
Bilo je to u proljeće ’95. Možda nam je tada bilo lakše pojmiti i prihvatiti blagdan Pepelnice i čitavog korizmenog vremena.
Bilo je to doba Domovinskog rata, doba kada smo se gotovo svakodnevno susretali sa smrću, a utjehu pronalazili u vjeri.
Često nismo svjesni da je upravo ovaj dan u godini presudan za razumijevanje našeg postojanja na ovom svijetu.
„Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“
Riječi su to koje smo slušali dok su nas pepelom i znakom križa znamenovali pred oltarom. Dok su pokapali naše drage. I naše snove o budućnosti s njima.
Kako izgleda Pepelnica 2024.?
Ako ičemu želimo naučiti našu djecu, nema boljeg vremena od ovoga.
Razgovarajte s njima, gledajte ih u oči! Njihove su oči daleko od ugaslog sjaja; one blistaju od znatiželje, radosti i nevinosti.
Slušajte ih! Imamo što naučiti od iskrenosti najmlađih.
Uzmite ih za ruku, pokažite im što je stvarni život. Maknite ih od ekrana i potaknite na dobra djela. Neka doniraju igračke vršnjacima koji leže po bolničkim odjelima.
Ako već sada nauče odvojiti svoje vrijeme da pomognu drugima, onda za ovaj svijet ima nade.
Prolazan si!
Od buke današnjice ne čujemo ni vlastite misli, ni srce.
Ali, poruka je tu. Sveprisutna. Hej, zastani, prolazan si!
Danas si tu; i ti, i tvoje dijete, i tvoj supružnik, i roditelj, i braća, ali već sutra svi možete postati prah.
Ima li onda smisla provesti život u gorčini, zamjeranju, zloći?
Zapitaj se, čovječe… Zapitaj se što ostavljaš iza sebe. Čemu ćeš svoju djecu naučiti?
Kakav će trag iza tebe ostati?
Jesi li onaj čije će stope netko željeti slijediti ili obrisati poput otisaka u pijesku?
Prolazan si. Kakva spoznaja!
Danas je trenutak
Pepelnica je blagdan zastajkivanja.
Vrijeme za pogled u ogledalo vlastite duše.
Tko si?
„… prah si, u prah ćeš se i vratiti.“ (Post 3,19)
Ima li u tvom životu netko tko čeka tvoju razglednicu?
Danas je trenutak da je konačno napišeš.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
