Mostarkić Gobbo: Počivali u miru. U zemlji i na Zemlji.

“Nigdje nemam mira.” “Da barem bude mir…” “Želim biti na miru.”

Koliko ste puta čuli, ili sami izgovorili ove rečenice? Čak i ako ih niste izrekli naglas, nema sumnje da ste doživjeli trenutak u kojemu ste imali potrebu za makar malo unutarnjeg mira. Ili, ako ste misaoni tip, barem razmišljali o tome kako bi izgledao svijet bez ratova. I sam bijeg mislima ponekad može biti vrlo utješan.

Vjerujem da je mir zapravo odraz ravnoteže između naših ljudskih težnji i spoznaje o Božjoj blizini. Sve drugo je nemir. Vidljivo je to u onima koji mir nikako ne pronalaze, jer ne vide smisao života. Gube se u trivijalnostima. Vrludaju sami sa svojim nemirima, noseći ih iz dana u dan, kao najveći teret. Pišu teške priče svojom rukom. Noseći nemire, ulaze u sukobe, borbe, a naposlijetku i ratove. U konačnici, ljudska duša takve terete teško podnosi.

‘Rat i mir’

Jedan od sjajnih poznavatelja ljudske duše među književnicima (premda te epitete uglavnom pripisuju njegovom suvremeniku Dostojevskom) – Lav Nikojalevič Tolstoj – u svom romanu “Rat i mir” u drugoj polovini 19. stoljeća,  opisujući rusko društvo u doba Napoleona, analizirao je to društvo s psihološke strane. I sve se svodi na vječnu borbu dobra i zla – borbu koja traje otkako je svijeta i vijeka. Borbu u kojoj je svijet i danas.

Koliko smo, do iznemoglosti bičevani političkom korektnošću, postali osjetljivi na svaki zarez, možda ni spominjanje književnih velikana poput Tolstoja nije poželjno u sadašnjem geopolitičkom trenutku. (Pitam se: čitaju li se još uvijek njegova djela kao lektira, ili je tisuću petsto i nešto stranica ipak previše za današnje generacije?) No, nametnulo mi se baš njegovo ime u kontekstu trenutnog iščekivanja (novog) rata ili mira.

Kažu analitičari književnosti da je sam Tolstoj smatrao da se ljudi ne bi trebali baviti baviti carevima, ministrima i generalima. Fascinirali su ga ‘mali elementi koji vode mase’. I smatrao je da njih treba tražiti, pronaći i razumjeti.

No, gdje danas naći ‘male elemente’ razuma u zveckanju oružja, ucjena, sukoba i prijetnji? Što je to što uistinu vodi mase? Tko ih vodi? Čime su vođeni? I kako da se ne bavimo carevima, ministrima, generalima, vođama, predsjednicima, pa i svima onima koji možda nemaju hijerarhijske ovlasti, a igraju se mirom svakoga od nas?

Strahovi čovječanstva

Ljudska psiha, kao i utjecaj jednih osoba na druge, stvara krugove života. Neki se u svome krugu vrte poput glodavca u kotaču. Drugi, pak, mozaike svog života pomno slažu, dobivajući tako smisleni zatvoreni krug. Možda na taj smisao čekaju godinama. Desetljećima. Možda i čitav život. No, ako je konačni cilj mir, onda vrijedi čekati.

O našem miru ovise i naši strahovi. Strahovi čovječanstva pred nestalnim i prebrzo promjenjivim smjerovima kojim se trenutno krećemo, bez iznimke, kolektivno nas obuzimaju. Možda i jesmo dio kolektivnih strahova, ako ih uspijemo racionalizirati.

No, onaj kome je duša u miru, taj se ne boji “ni dolinom smrti proći” (Ps 23,4).

Počivali u miru

Smrt je neizbježni dio života. Kraj života trebao bi biti prirodan. No, svaki rat stvari čini neprirodnima. I oduzima živote na najbrutalniji način.

Kolikima su prekinuta djetinjstva, ugašeni mladenački snovi, zaustavljeni životi u Domovinskom ratu. Koji u sjećanjima mnogih od nas živi kao da je bio jučer. Ne ponovio se.

Znam, prah smo i u prah se vraćamo. I današnji dan nas, više od svih ostalih, podsjeća na našu prolaznost. Korizma pred nama poziva na uranjanje u dušu i traženje pomirenja.

No, neke stvari i ljudi se ne mijenjaju. Zapravo, što više razmišljam, imam osjećaj da se u beskonačnom krugu ljudske povijesti ponavljaju uvijek jedni te isti pojedinci, u različitim tijelima. Iste osobnosti, ali u neka druga vremena.

Ova vremena nisu vremena mira. Zato ga moramo potražiti duboko u sebi. Mi, koji smo još na Zemlji. I ne zaboraviti moliti za one koji su prije nas završili svoje putovanje.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr