Mostarkić Gobbo: Franjo – papa s razlogom

Nečiji život, koliko god trajao, tek je skup mnogih trenutaka. Ne pamtimo svaki pritisak ruke na kvaku, ali pamtimo važna vrata koja smo trebali otvoriti. Ne pamtimo ni sve ljude koje smo susreli, ali pamtimo susrete koji su (p)ostali posebni. Čovjek ne može zapamtiti sve riječi koje je ikada čuo. Ali pamti one koje su obilježile njegov život. U pontifikatu prethodnoga pape osobno najviše pamtim jedan trenutak. Večer u kojoj je Franjo u Vatikanu po prvi put pozdravio okupljene riječima “Buona sera”. Trenutak je to u kojemu je, sigurna sam, ‘kupio’ i mnoge koji s vjerom do tada nisu imali doticaja.

Papin pontifikat i naš život

Od trenutka kada je objavljena smrt pape Franje, na noge su se digli i vjernici i svi drugi. Neke poruke koje stižu sa svih strana svijeta mogle bi se svesti na rečenicu: otišao je dobar čovjek. No, nižu se i brojne kritike na račun vodstva Crkve onako kako je to činio papa Franjo. Možda je važnije slušati tko govori.

Pontifikat svakog pape ispunjen je golemim očekivanjima. Neka od njih su ispunjena, neka nisu. Tako je bilo u svakom pontifikatu, pa i Franjinom. No, tko postavlja ta očekivanja? Što smo mi osobno htjeli od pape koji je preminuo u ponedjeljak? Jesmo li imali pravo na ta očekivanja? I zbog čega smo toliko sigurni da su ona morala biti ispunjena?

Stavljamo li prevelike pritiske na ljude koji nas vode? Konkretno, i na one koji vode Katoličku crkvu? Zaboravljamo li olako da su u pitanju ljudi od krvi i mesa, jedni od nas, koji također imaju pravo na svoje greške? Svakako, imaju i daleko veću odgovornost u vodstvu. No, ako već ne volimo licemjerje, pitamo li se ikada ispunjavamo li očekivanja od samih sebe?

Nije li sasvim pravedno reći, ako se smatramo vjernicima, da papin pontifikat i naš život treba svesti pod znak jednakosti? Jer, Bog je onaj kojemu u konačnici i papa i mi polažemo račune.

Vatikan – vječni misterij

Jednako intrigantan vjernicima i onima koji to nisu, Vatikan plijeni vječnu pažnju svojom tajnovitošću. Nitko i ništa na svijetu nije toliko zanimljivo ljudima koliko tih 0,44 kvadratnih kilometara. Brojna su tu pravila, odredbe, hijerarhija i protokoli koje bi mnogi izvana željeli znati i razumjeti.

Da je Crkva dobro organizirana institucija, po prvi put sam shvatila na ređenju u đakovačkoj katedrali krajem devedesetih. I to u trenutku kada su tadašnji biskup i svećenici čestitali svojim novim kolegama. Imala sam osjećaj kao da se u tom trenutku pojavio nevidljivi, stakleni zid između oltara i ostatka crkve u kojoj su stajali vjernici. A ljudi ne vole zidove.

Taj subjektivni dojam pratio me dugo vremena. Ne tako davno, shvatila sam da zidovi moraju postojati. I nipošto ne smiju biti stakleni. Već visoki i čvrsti. Jako čvrsti. Da opstane obitelj. Da opstane zajednica. Da opstane u konačnici i ta Crkva. Došlo mi je tada da, simbolički, i sama na te zidove dodam koji kamen, koju ciglu.

Trenutak da ispitamo vlastitu (ne)vjeru

Smrt pape Franje otkrila je nevjerojatne stvari. Mnogi nisu uspjeli, a očito ni htjeli, suspregnuti vlastiti ego, već su odmah posegnuli za kritikama njegovog rada. Ponašamo li se tako i kada nam umre susjed koji nam nije bio pretjerano drag? Odemo li njegovoj obitelji izraziti sućut, požalivši se usput da mu ne možemo oprostiti što je namjerno odrezao granu naše voćke koja je prelazila u njegovo dvorište?

“Biti veći vjernik od pape” dobro je poznata floskula na ovom našem prostoru. Prostoru koji je dosad bio blagoslovljen posjetama više papa koji su prethodili Franji. No, papina smrt možda je idealan trenutak da ispitamo vlastitu (ne)vjeru.

Svatko ima pravo kritizirati nečiji rad. Papin rad, o kojemu god Petrovom nasljedniku bila riječ, trebao bi biti ‘posao’ vođen snagom Duha Svetoga. No, ako smo uistinu vjernici, zbog čega smo toliko skloni prvi bacati kamen?

Zapitajmo se: koliko smo vjernici na svojim poslovima?
Jesmo li blagajnici u trgovinama koji ne vole ljude koji stoje u redu?
Jesmo li liječnici kojima se mrači pred očima na broj pacijenata u ordinacijama?
Jesmo li novinari koji nestrpljivo trljaju ruke pred ekranom kako bi nekoga oklevetali?
Radimo li u školama prezirući učenike?
Radimo li posao koji zahtijeva odgovornost koju prebacujemo na druge?
Jesmo li političari koji bi trebali ljudima služiti, a ne iskorištavati ih?
Uskačemo li pomoći? Opraštamo li greške? Imamo li slomove živaca ako nismo u pravu?

I jesmo li, uz sve navedeno, i dalje spremni reći: “Da, ja sam vjernik”?

Tko donosi sud?

Ono u što duboko vjerujem jest da nam Bog nikada ne stavlja na životni put ljude bez razloga. Pa čak i one koji nas, na ovaj ili onaj način, vode. Sigurno postoje opravdane kritike Franjina rada. Sigurno postoje njegovi propusti. Pogreške. No, mi sigurno o njima nećemo donositi posljednji sud, niti njegovoj duši pripravljati mjesto.

Ako vjerujemo da je Duh Sveti taj koji bira Petrovog nasljednika, onda moramo i prihvatiti činjenicu da je od 13. ožujka 2013. do 21. travnja 2025. upravo Bergoglio bio najbolji izbor za Katoličku crkvu. Ako zbog ničega drugoga, onda zbog onih koji su do jučer bili gorljivi protivnici vjere i Crkve, a već danas možda postanu njezin dio. I da je u pitanju samo jedan takav čovjek, papa Franjo i njegov pontifikat ispunili su svoju svrhu.

Franjo – papa s razlogom

Vjerujem da je ovaj povijesni trenutak kojemu imamo čast svjedočiti mnogima poziv na molitvu, ali i obraćenje.

Možda vatikanske zidine još nisu otkrile sve razloge brojnih odluka pape Franje. Možda ćemo neke razloge i dalje naslućivati sami. Možda ćemo ih i otkriti. I to onako kako nam život otkriva – u trenutku kada smo spremni shvatiti ih. Mnoge razloge otkrivamo tek kad smo suočeni sa smrću. Ali papa Franjo, sviđao se nama ili ne, s razlogom je bio papa.

Ono što mnoge intrigira je i tko će doći nakon njega. Tko god bio, nadam se da će znati dodati pravi kamen na zid. Molit ću za to.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr