“Sve ima svoje vrijeme”, rekoše mudri ljudi. I bijahu u pravu. Postoji vrijeme rođenja, bivanja i smrti. Potonjoj ne možemo pobjeći. Rođenjem smo primili dar života. A u vremenu između te dvije točke postojanja, u slobodi biramo svoj put.
Je li naša sloboda samo privid ili stvarni osjećaj neusporediv sa svim ostalim? Pitanje se možda čini filozofskim. Ipak, osjećaj sputanosti, ili bolje rečeno, pritiska kojemu je izloženo današnje hrvatsko društvo, trenutak je koji je potrebno prepoznati i reći: vrijeme je.
A vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenima. Ne onim politički korektnim. Ne imenima koja su naizgled lijepa i zapakirana, a ispod površine guše. Ne pojmovima koji obmanjuju stvarnost. Koji služe kao eufemizmi za izopačenost pod krinkom “drugačijeg”. Koji agresivno nameću da ih se proglasi “uključivim”. Trenutak je da prestanemo lagati u oči jedni drugima i pred zrcalom. I kažemo jedno veliko, jasno i konačno NE ideologijama čiji nas lanci vuku po tlu.
Rodna ideologija u školama
Jedna od zamki rodne ideologije je uvjeravanje da ona, zapravo, ne postoji i da je samo jezični i misaoni konstrukt desničara. Takvim su se narativom služili i političari pod čijim se okriljem uporno i sustavno pokušava prodrijeti u odgojno-obrazovni sustav.
Zagreb je, eto, ponovno oblijepljen plakatima koji pozivaju na seksualnu edukaciju djece u školama. Je li to novi pritisak na ekstremno liberalnu politiku Grada pred kraj mandata? Ili je u pitanju tek igra obrnute psihologije koja aktualnu vlast želi prikazati prihvatljivijom široj masi zbog toga što (još) nije uvela seksualnu edukaciju u škole? No, kako sve skupa drukčije nazvati nego pokušajem seksualizacije djece? I zašto roditelji šute?
U vremenu kada djeci nedostaje empatije, kada je nasilje uzelo primat nad komunikacijom, kad je tehnologija ukrala mogućnost njihovog postupnog otkrivanja svijeta, seksualnost se nameće kao prioritet djetinjstva.
Gdje je znanje? Obrazovanje? Odgoj? Kultura? Umjetnost? Znanost? Sport? Gdje su pravila zdravog razuma? I tko će prvi reći NE trenutnim kompromisima?
>Mostarkić Gobbo: Otac i majka – posljednja crta obrane
Aktivisti u zdravstvu, sportu…
Koliko god bih voljela da u školama vladaju učitelji, znanje i odgoj, toliko bih voljela da zdravstvom ‘drma’ medicinska struka i njezino osoblje. Međutim, stvari su i ovdje izmaknule kontroli. Pa se tako ideološki aktivisti infiltriraju u zdravstveni sustav. Koliko je stvar ozbiljna, teško je i pojmiti prosječnom čovjeku. No, medicinski eksperimenti na koje već godinama upozoravaju stručnjaci, kao da ne dopiru do ušiju onih koji bi morali čuti.
Ideološki motivirana hormonalna terapija za mlade? Zasebni medicinski protokoli za određene skupine? Zahtjevi muškaraca za ginekološkim pregledima? Zar ovo nikome ne zvuči u najmanju ruku neobično?
I u sportskom su svijetu stvari odavno posve nesportske. Biološki muškarci natječu se u ženskim kategorijama sportova diljem svijeta. Brže trče, bolje plivaju, snažnije udaraju. No, aktivisti im ‘čuvaju leđa’. Djevojčice, djevojke i žene ostaju demotivirane, premlaćene, pobijeđene. Međutim, ovo evidentno nije tema za dežurne feministice.
Vrijeme za tradicionalne vrijednosti
Hrvatsko društvo ima višestruku, ozbiljnu dijagnozu. Metastaze se prebrzo šire. Unatoč ostavštini nekih proteklih vremena jednoumlja i totalitarizma, mi kolektivno nastavljamo živjeti u istim modelima. U Hrvatskoj postoje politički privilegirani ljudi. Zemlja je ovo u kojoj se ne prašta vlastito mišljenje. Osobito ako je drukčije. Je li i demokracija u Hrvatskoj samo privid ili karta koju mogu rezervirati samo oni privilegirani?
Čini mi se da je vrijeme za povratak sebi. Obitelji. Tradicionalnim vrijednostima. U Hrvatskoj su to kršćanske postavke, domoljublje, svijest o očuvanju kulture, jezika, nasljeđa. Identiteta. Preslagivanje osobnih i društvenih prioriteta. Povratak temeljima. Povratak životu.
Fragmentacija čovjeka
Rasulo našeg društva započelo je u trenutku fragmentacije čovjeka. Odmicanje od čovjekove naravi bio je početak anarhije. Anarhije kojoj smo danas svjedoci u svakoj pori društva.
No, povijesni obrasci nas uče da je u svemu potreban red. I to je jedino načelo na kojemu može opstati jedan narod. A time i čitavo čovječanstvo. Zadiranje u čovjekovu suštinu osuđeno je na propast. I to je nešto čemu presuđuje vrijeme.
Živimo u opasnim vremenima. I pritom ne mislim (samo) na zvukove naoružanja i ratova. Nikada nije bila stvar u (ne)prihvaćanju. Stvar je, zapravo, u odupiranju sveobuhvatnoj nasilnoj prezentaciji neprirodnoga pod prirodno. Opasnoga pod uključivo. Tragičnoga pod humano. Neprijateljskoga pod naše.
Nema toga što čovjek nije sposoban prihvatiti. Ali, uništavanje ljudske naravi i čovjekova identiteta nikome nije uspjelo. Zato je važno suprotstaviti se. Vrijeme je. Krajnje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.