Polšak Palatinuš: Beskrajan dan po naški

Ponedjeljak je 6:00 ujutro. Bill Murray ustaje iz kreveta i kreće u dan. Uskoro shvaća da je dan koji je upravo počeo isti kao i jučer. Petlja se ponavlja i ponavlja. Opet je ponedjeljak 6:00 ujutro. Na radiju ista pjesma i isti program. Sve je isto. Svaki dan.

Vremenska petlja, slična onoj u koju je upao Phil (Bill Murray) u filmskom hitu ‘Beskrajan dan’ iz 1993., otvorila se i u Hrvatskoj.

Ponedjeljak 6:00. Noć prije bili su predsjednički izbori. Od Tuđmana nismo vidjeli manje napete. Ipak možda se nešto mijenja? Nisu izbori tako često, ovi svakih pet godina, iako smo izborni overdose imali u godini koja je iza nas, a ovi u nedjelju samo su vrh repa superizborne 2024.

Na radio budilici ne svira ‘I Got You, Babe’. Na mobitelnom buđenju standardni kreštavi zvuk. Na radiju i portalima isto. Na repeat.

U Beskrajnom danu ponavljao se dan, kod nas se ponavljaju godine. Njih pet ili tri i pol, koliko je do sljedećih parlamentarnih izbora, ako se u međuvremenu petlja negdje ne zezne.

Hrvatski deja vu.

Na radiju rezime izborne noći. Iz hotelskog stožera stožerne stranke čuje se domoljubna patetika bez srži koju najbolje znaju monetizirati upravo iz te stožerne stranke. ‘Hrvatska gruda’, ‘prolivena krv’, ‘dragi prijatelji’, čuje se iz zvučnika.

>Primorac bez čestitke: ‘Hvala Andreju i neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!’

Potom eter preuzima nervozni glas. Čuje se ‘kršitelj ustava, ‘Je l’ on čestitao nama?!’, ‘naš program je bio bolji’, ‘analizirat ćemo’, ‘komunjara’, ‘naš BDP’, ‘golublji mozak’…

Prebacuje se program u štab u Tvornici. Iz zvučnika se čuju ovacije: ‘Zoki, Zoki’ (nije Tito, Tito, iako na mahove tako zvuči).

>Milanović održao govor: Zahvalio Hrvatskoj, BiH, ali i biračima HDZ-a

‘Istina je voda duboka’, ‘Ustav’, ‘nacionalna sigurnost’, ‘pljesak za one u BiH’, ‘poruka je poslana’, ‘lauf’, ‘rezultat na semaforu’, ‘ispružena ruka’…

Glas je sličan onoj bahatoj svađalici sklonoj nebiranom rječniku, čija je ruka obično ispružena tek u izbornoj noći.

Tvrda kohabitacija (znam izlizana sintagma) nastavlja s kontinuitetom. Ništa novo. Sve već viđeno.

Veleposlanici će biti imenovani nikad, vijeće za obranu postojat samo na papiru… Klat će se oko ovlasti u obrani….Sve već viđeno.

Jednima će ovaj na Pantovčaku i narednih pet godina biti kršitelj ustava i crveni kojem brana mogu biti samo oni plavi. Koji krše sve i svašta, pjevaju Thompsona večer prije izborne šutnje, ostale dane privode one koji to isto rade.

Drugima će taj na Pantovčaku biti ‘zadnje jaje koje nije u istoj košari, spas od fašista, klerofašista, nacionalista, šovinista i ostalog iako je taj na Pantovčaku daleko od toga.

Beskrajan Murrayev dan kod nas traje godinama.

Onom na Pantovčaku u sljedećem petogodišnjem mandatu bit će sasvim dobro. Malo posjeta, još manje državničkih putovanja.

Jahanje po BiH, Ukrajini, Rusiji, ovlastima, bacanje verbalnih kosti u eter, traženje dovitljivih citata da birtijaškom diskursu damo akademski začin…

Niste sretni s Milanovićem? Nisam ni ja. Prigovor uputite Plenkoviću koji je fake kandidatom zacementirao Milanovićevih novih pet godina u predsjedničkim dvorima s nikad većom podrškom birača. Plenkoviću novi predsjednik treba stisnuti ruku i reći jedno veliko hvala.

Ovog puta nisam kumovala logici manje/veće zlo pa si mogu priuštiti mlaćenje po oba tabora.

Obje strane kumovale su tome da naš mali kutak Europe nitko ne doživljava ni pet posto.

Da doživljavaju, valjda bi Bruxelles rušio rusofila, kako mu tepaju strani mediji i domaći političari, koji je u nedjelju pobijedio. Pa bi imali rumunjski scenarij. Da smo i dalje u polupredsjedničkom sustavu k’o Rumunjska, to bi se i dogodilo.

Ovu ustajalu političku baru, a kad voda stoji nije više bistra, postane zelenkasta, u njoj se roje razne bakterije, mikro i makro organizmi, može i smrdjeti, treba protresti, učiniti ju bistrom i pitkom i hladnom, iako se može činiti da je baš fino i pacati se u toploj bari.

>Visok postotak nevažećih listića, no ne viši nego rekordne 2020.

Politika kontinuiteta traje kod nas i dulje nego što to izgleda, ako preskočimo 90-e, desetljećima i desetljećima…

Možda se Muskov MEGA (Make Europe Great Again) barem periferno dotakne i naše bare?

Možda i hoće… Ljevičarske utvrde padaju po svijetu kao kule od karata (HDZ brojim u lijevo)… Možda nas u sljedećim godinama ipak ne čeka jedan veliki beskrajan dan.

Vjetrovi se mijenjaju.

Ne kod nas, ali oko nas.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr