Život je neizlječiva bolest. Besmislen… Završava ili u lijesu ili u ”vazi” ili ti urni. Mi smo zlo… Ovako otprilike izgleda odnos prema životu, smrti i smislu hrvatske egzistencijalistice Vedrane Rudan. Vedrana Rudan ima karcinom. Karcinom je imala i Tea Perović, žena u ranim četrdesetim godinama koja je preminula prošlog petka. Mama četiriju djevojčica. Trening za umiranje Vedrane Rudan i Tee Perović je dijametralno suprotan. Ili možda nije?
Vedrana Rudan u zlatnim je godinama, ima odraslu djecu, ima unuke….Ima i karcinom.
Zna da će umrijeti. Svi ćemo. S dijagnozom zloćudne bolesti, smrt iz imaginarnog, još za života, prelazi u egzaktno.
Kako ćemo odraditi trening za umiranje, kako ćemo dočekati tu smrt, ovisi samo o nama.
Vedrana Rudan smrt dočekuje dosljedno sebi, sirovo i surovo, začinjeno psovkama i hulom.
Godinama je najavljuje, kao da je ne može dočekati.
Da bi ju požurila, na javnoj televiziji reklamira potpomognuto samoubojstvo.
>Stanković na HRT-u ponovno promovira; eutanaziju: Ovaj put svjedočila Rudan
…………………………………………………..
Tea Perović bila je najboljim godinama. Na početku 40-ih. Četiri male djevojčice, muž, karijera.
Tea je preminula prošlog petka. Karcinom s metastazama.
Način na koji je živjela svoju bolest, a dijagnozu je dobila kad su joj djeca bila stara od 1,5 do 5 godina i način na koji je otišla s ovog svijeta na ”područje bez signala”, kako kaže Rudan, protuteža je egzistencijalizmu iste te Rudan.
Možete li zamisliti tjeskobu majke koja zna da će otići dok su joj djeca mala? Ja teško.
Vlastita smrt u toj se situaciji čini kao sitnica u odnosu na neizvjesnost koja čeka njezinu djecu.
”Od nesnosne fizičke boli, strašnija je bila samo bol pri pomisli da će moja dječica ostati bez majke. Nisam se mogla nikako pomiriti s time. Pokušavala sam na sve moguće razumske načine, uvjeravala sam se, tražila objašnjenja i razne primjere iz života drugih ljudi, ali ništa nije pomagalo. I dalje me je pomisao na moju djecu bacala u beznadni očaj”, svjedočila je Perović.
Strah je uz mržnju najgora emocija. A Krist briše i strah i mržnju.
Sestrica smrt
Način na koji je Tea Perović otišla i prigrlila ‘sestricu smrt, kako joj je tepao sveti Franjo, putokaz je kojim treba ići. Bog oslobađa strahova, a donosi slobodu.
Ne onu o kojoj Rudan priča – dok živiš si na robiji, oslobođen si tek kad umreš…svačiji život je u principu besmislen.
>Preminula Tea Perović, majka četriju djevojčica koja je s radošću nosila svoju opaku bolest
Trening za umiranje ove mlade majke kontrapunkt je treningu za umiranje Vedrane Rudan.
”Razumjela sam da mogu prihvatiti križ jer Bog preko mog križa želi učiniti nešto čudesno. Prihvatila sam ga svim svojim srcem i predala mu cijeli svoj život. Od tog dana više nisam imala problema s prihvaćanjem svoje bolesti”, rekla je Tea Perović.
”Zahvatila me na samom početku mog tzv. križnog puta nevjerojatna Božja milost. Predala sam se u Njegove ruke, primila čvrsto i odlučno svoj križ i dala u srcu svoj ‘da’ Bogu. Idemo zajedno, ma kako teško bilo…
Nikada nisam bila sretnija u životu. Shvatila sam da je bolest moj najveći blagoslov. Počela sam svakodnevno zahvaljivati na svojoj bolesti kao na najdragocjenijem daru”.
Je l’ ova žena luda?!
Bolest kao najdragocjeniji dar?! Je l’ ova žena luda?! Je, ako gledamo mjerilima ovog svijeta, kada iz jednadžbe izbacimo Boga, smisao, žrtvu, radost, zahvalnost i milosrđe…
Kada je to sve u jednadžbi života i smrti, onda se i bolest može gledati kao najdragocjeniji dar.
Nije Tea Perović jedina. Prije dvije godine preminula je i majka petero djece Maja Tenšek.
Ista ‘ludost’ i kod nje.
>Dvije godine od odlaska Maje Tenšek: Ovo nije kraj
Trenirala je za radosnu smrt kod istog Trenera.
”Jamčim svojim primjerom da takav mir i spokoj ne može osigurati ni jedno ljudsko biće, ni bilo kakav oblik, kreacija, metoda i način koji dolazi iz svijeta”, kazala je svojedobno Perović o svom Treneru.
Ljudi koji imaju karcinom, prolaze svojevrsni trening za umiranje, da citiram hit Hladnog piva. Sama ta dijagnoza suočava te sa smrću, iako i mnogi prežive karcinom. No život nitko ne preživi. Smrt je neizbježna i prisutna.
Kako ćemo odraditi trening za umiranje, kao Vedrana Rudan ili kao Tea Perović?
Nada na onkološkom odjelu Vedrane Rudan
Ipak, čini se da se promjena srca događa i kod Vedrane Rudan. Bolest je došla kao blagoslov. Vedrana Rudan, sirova i surova egzistencijalistica, direktna i gruba, kroz bolest je shvatila da ima dobrih ljudi.
”Zlo je ono što nas definira, zlo…mi smo zlo i to se vidi svaki dan…nema empatije nema ljubavi…kao to nam je sve nametnuto. Kao ima dobrih ljudi. Ma nema dobrih ljudi. Ima ljudi koji nisu dobili šansu da nekoga zakolju. Mi smo silovatelji, ubojice, manipulatori. Mi smo ZLO. Ovi dobri su iznimke koje potvrđuju pravilo”, govorila je svojedobno Rudan.
Ipak, blagoslov, kojeg joj je pod miškom donio njezin karcinom, posve ju je iznenadio.
Dobrotu je Rudan našla u – dnevnoj onkološkoj bolnici. Na tom groznom mjestu srušio se stav da je sve zlo.
”Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti, govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti. …Na neki mi je perverzan način drago što imam rak. Susret sa svim ovim ljudima vratio mi je vjeru u život. Baš sad kad ga gubim. Za mene i moju dušu bolje ikad nego nikad”, napisala je Rudan nedavno.
Eto, živi dokaz da da su onkološki odjeli možda mjesto gdje se spašava život. Ne nužno ovaj zemaljski, nego vječni.
Posvjedočio je to ove nedjelje i papa Franjo.
”Dijelim ove misli s vama dok prolazim kroz teško razdoblje kušnje i pridružujem se tolikoj bolesnoj braći i sestrama: krhkima, u ovome času, poput mene. Naše je tijelo slabo, ali i usprkos tome ništa nas ne može spriječiti da ljubimo, da molimo, da darujemo sebe, da jedni za druge budemo, u vjeri, svijetli znakovi nade. Koliko samo svjetla sja, u tom smislu, u bolnicama i ustanovama za skrb i njegu! Koliko pažnje, pune ljubavi, obasjava sobe, hodnike, klinike, mjesta gdje se vrše najskromnije službe! Zato vas danas želim pozvati da mi se pridružite u slavljenju Gospodina, koji nas nikada ne napušta i koji u trenucima boli uz nas stavlja ljude koji odražavaju zraku njegove ljubavi”.
Ima li stoga boljeg poticaja da molitvu i post usmjerimo upravo onima koji smrtno bolesni u bolničkim čekaonicama i ordinacijama traže nadu?
Nadu u dobro, poput Vedrane Rudan, nadu u vječni život u naručju Stvoritelja, poput Tee Perović.
Uostalom, u jubilarnoj smo godini. Godini nade.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa