Tea Perović, kolumnistica, profesorica njemačkog jezika i fonetike i majka četiriju djevojčica preminula je u petak u 42. godini života od posljedica teške zloćudne bolesti. Ova hrabra majka često je svjedočila kako se uz Krista može biti radostan i u najtežim životnim trenucima čime je mnoge ohrabrila da zagrle svoj križ.
Tea Perović je, unatoč vrlo teškoj dijagnozi karcinoma dojke s metastazama, bila duhovno jaka. Iz nje je isijavala radost koja se ne viđa često.
>Svjedočanstvo Vlatka Tenšeka, supruga preminule Maje Tenšek: Vrijedi umrijeti za vječni život
”Njezino snažno svjedočanstvo istine o Božjoj ljubavi i blizini u našem životu osvojilo je mnoge duše. Čak i kad ju je tijelo kočilo, duh ju je gurao dalje. Odazvala se svakom pozivu da svjedoči diljem Hrvatske. No nikada nije gurala sebe u prvi plan. Bilo joj je bitno da bude znak Boga živoga u svijetu, prije svega za svoje četiri kćeri, a onda i za sve nas.
Draga Tea, oduvijek si bila stvorena za nebo. Tuga koju sada osjećamo brzo će ustupiti mjesto radosti jer znamo da sada imamo snažnu zagovornicu u raju”, stoji u posveti na Facebook stranici izdavačke kuće Salesiana koja je izdala njezinu knjigu ”Stvorene smo za nebo”.
Stvorena za nebo
Tea je svoje iskustvo s bolešću ispričala u knjizi ”Stvorene smo za nebo”. Knjiga je to koja progovara o Teinom suočavanju s opakom bolešću i susretu s Bogom bez kojega, kako kaže, ne bi mogla prolaziti kroz tu situaciju.
U HRT-ovoj emisiji ”Dobro jutro, Hrvatska” lani je ispričala svoje iskustvo te posvjedočila o tome kako čovjek može biti radostan i u najtežim životnim trenucima.
Tea je rekla da je najteže bilo predočiti svojim djevojčicama tešku dijagnozu i uvjeriti ih da će sve biti u redu.
U emisiji je rekla kako Bog nije za nju samo pomoć, on je život, bez njega nije moguće ostati pozitivan usred ovako teške dijagnoze i tu pozitivnu energiju prenositi na druge. Ta radost koju ti Bog daje usred teške životne situacije je nešto što na koncu prenosiš i na druge. Oni su također pogođeni tvojom bolešću. Tea je kazala da je od teškoće situacije važnije kako se nosimo s njom. Upravo je Bog onaj koji čovjeku daje da pronađe smisao u patnji i da živi radosno usprkos teškoćama.
>Svjedočanstvo Josipa Šimunića: Bog mi je dao kćer, On ju je i uzeo
”Stvorene smo za nebo” dirljivo je svjedočanstvo vjere, ljubavi i neizmjerne brige jedne majke za svoje kćeri. Njima u oporuku ostavlja ono najvrijednije: duboku svijest da smo svi stvoreni za nebo. Čitatelj će u knjizi, kroz Teino ispripovijedano iskustvo shvatiti kako pronaći smisao u patnji i kako živjeti radosno, čak i kad su ovozemaljske realnosti naizgled teške”.
O tome je Tea Perović pisala i u tekstu objavljenom na portalu Žena vrsna kojeg prenosimo u cijelosti.
Kako olako prihvaćamo neke stvari i uzimamo ih „zdravo za gotovo“! Najbolji primjer za to je zdravlje. Teško bolesni ljudi nam se čine daleki poput neke rijetke vrste; žalimo ih i izazivaju u nama privremeni osjećaj sućuti. Ali to je njihova priča, njihov život koji se tako posložio nesretnim slučajem. Nas se to ne tiče direktno jer smo „normalni“, zdravi. Sažalni izraz našeg lica koji pobuđuje pogled na teško bolesne, ili neki drugi način doticaja s njima, vrlo se brzo premetne u nasmijani, bezbrižni.
Mislila sam da sam dobra osoba
I ja sam nekoć bila takva. Kao studentica sam pokušala volontirati u jednoj ustanovi u kojoj su smještena djeca i mladi s najtežim oblikom fizičkog i psihičkog oštećenja. Izdržala sam jedan dan. Jedan dan! Uz najbolju volju i humani osjećaj za pomoć najpotrebitijima, nisam uspjela. Bili su mi previše „drugačiji“, nije to bilo za mene; iziskivalo je preveliku žrtvu i poniznost, a za to nisam bila spremna. Nisam bila spremna ušetati među ozbiljno bolesne, zasukati rukave i dati se 100%. Bilo je lakše uplatiti određeni iznos novca, koji mi je bio suvišak, na račun određene ustanove. Mislila sam da je već to dovoljni čin milosrđa i da sam time dobra osoba. U svakom slučaju, bolja od većine.
Moja konkretna pomoć „na terenu“, na kojoj sam zakazala, bila je preteška misija; zahtijevala je promjenu moga srca, odricanje od sebe i svoje ugode. Zahtijevala je skok na glavu izvan moje zone komforta, suobličavanje s patnjom teško bolesnih, „drugačijih“. A to mi u tom trenutku nije odgovaralo. Nisam slušala gdje me Bog uistinu zove i treba, prijateljevala sam s Njim pod svojim uvjetima, pomicala granice kako je meni odgovaralo. Ostala sam unutar svoje zone ugode i zadovoljstva, a mislila sam čitavo to vrijeme da sam uzorna vjernica.
Bog nije odustao od mene
Nakon nekoliko opominjanja, „šamaranja“ i privremenih križeva, nastavila sam život na koji sam bila naviknuta. Nisu mi trebali dokazi Božjeg postojanja, imala sam duboku spoznaju da je Bog živ i prisutan ali nisam tako živjela, tj. nisam autentično i potpuno živjela ono u što sam vjerovala.
Kada sada o tome razmišljam, sigurna sam da je moj propust veći od ljudi koji griješe, a za čije obraćenje molim, jer nikada nisu doživjeli to iskustvo živoga Boga. Ja sam pak zakopala svoje talente koje mi je Gospodin povjerio.
No Gospodin od mene nikada nije odustao. Kada je već iscrpio „blaža“ raspoloživa sredstva, s grčem u srcu, koji samo otac može osjećati kada dopušta određene korektivne odgojne metode u cilju rasta i povratka na pravi put svoga voljenog djeteta, dopustio je da me zadesi smrtonosna bolest. Kao mlada osoba i majka četiriju djevojčica, od kojih su dvije bile praktički još bebe, suočila sam se s karcinomom koji je podivljao u mome tijelu i zahvatio sve kosti, rebra i zdjelicu. Od nesnosne fizičke boli, strašnija je bila samo bol pri pomisli da će moja dječica ostati bez majke. Nisam se mogla nikako pomiriti s time. Pokušavala sam na sve moguće razumske načine, uvjeravala sam se, tražila objašnjenja i razne primjere iz života drugih ljudi, ali ništa nije pomagalo. I dalje me je pomisao na moju djecu bacala u beznadni očaj.
Razmišljala sam tada kako nikada nisam bila iskreno zahvalna na svome tijelu koje je iznjedrilo četvero zdrave djece, nikad nisam zahvalila i cijenila zdravlje svoje duše i tijela. A do tada ne samo da nisam nikada bila ozbiljnije bolesna, nego sam „pucala“ od zdravlja i vitalnosti.
Sad imam smrtonosnu bolest, a nikad nisam bila sretnija u životu
I sada imam neizlječivu, smrtonosnu bolest. Sve što liječnici mogu jest pokušati mi produljiti život jedan određeni period i za to vrijeme mi osigurati relativno dobru kvalitetu života. Nakon početne pomisli da ću vjerojatno sutra umrijeti, spoznaja o „darovanih“ nekoliko godina života, zahvaljujući napretku medicine, činila mi se predivna! O, kako sam bila zahvalna na tih nekoliko „obećanih“ godina! U glavi sam odmah računala u koji razred će ići koja od mojih kćeri i koji ću dio njihova odrastanja uspjeti doživjeti. Počela sam zahvaljivati na svakom novom danu koji doživim, na svakom jutru u kojem se probudim okružena svojim kćerima i prilici da popravim svoj dosadašnji život. Zahvatila me na samom početku mog tzv. križnog puta nevjerojatna Božja milost. Predala sam se u Njegove ruke, primila čvrsto i odlučno svoj križ i dala u srcu svoj „da“ Bogu. Idemo zajedno, ma kako teško bilo…
Nikada nisam bila sretnija u životu. Shvatila sam da je bolest moj najveći blagoslov. Počela sam svakodnevno zahvaljivati na svojoj bolesti kao na najdragocjenijem daru.
Predala sam se Bogu i on me polako odgajao
Kroz moj duhovni rast otkrivale su mi se postupno stvari, Bog me polako odgajao. Davao mi je točno onoliko koliko sam mogla primiti. Cijelo to vrijeme imala sam otvoreno srce, više nisam htjela kalkulirati s odnosom s mojim Gospodinom. Znala sam da jedini način da se dogodi promjena jest da odustanem od sebe i čitavog svog života, riješim se navezanosti na svoju djecu i obitelj i bacim se Njemu u ruke, u nepoznato. Nije me bilo strah ni trena, već sam tada bila blagoslovljena mirom koji dolazi samo od Njega. Jamčim svojim primjerom da takav mir i spokoj ne može osigurati ni jedno ljudsko biće, ni bilo kakav oblik, kreacija, metoda i način koji dolazi iz svijeta.
Postupno mi se otkrivao i misterij moje bolesti, njezin uzrok, tijek i smisao. Shvatila sam da nije najbitnije fizički ozdraviti. Kada čovjek zagrebe po površini i kada progledaš srcem, shvatiš da je najvažnije zdravlje duše. To regulira onda sve ostale procese u tijelu. Noseći svoj križ neizlječive bolesti, suobličila sam svoju patnju s Kristovom. Moje je breme postalo lako, a jaram sladak. Počela sam svim svojim srcem, kao da mi život ovisi o tome, moliti za druge. Različite nakane meni znanih i neznanih ljudi samo su se množile i ja sam ih svakodnevno prikazivala po svome križu tijekom molitve krunice, u osobnom razgovoru s Bogom, u vidu posta ili tijekom svojih neugodnih i nerijetko bolnih terapija i posljedica bolesti.
Prikazujem svoje trpljenje svakodnevno na nakane drugih
Osjećala sam kako svaki put s novom nakanom lagano podižem preteški Kristov križ i pomažem Mu ga nositi jednu kratku dionicu puta. Onda padamo pod težinom križa nakon određene molitve, kratko se odmaramo i s novom nakanom ponovno ustajemo i hodamo zajedno dalje…
Postala je to moja energija, moje svakodnevno pokretačko gorivo, moj smisao života koji me lišavao vlastite sebičnosti, ega, oholosti, usredotočenosti samo na sebe i svoj život. Brusila sam na taj način određene kreposti kojima sam jako stremila i osjećala kako koračam putem svetosti.
Daleko sam ja od Svetih, ali znala sam da je to taj put. Sve to vrijeme Gospodin me držao na svom dlanu kao najdragocjeniji biser, štitio me od napasti i udara Zloga koji je pokušavao prodrijeti na sve načine i preko različitih ljudi. Znala sam da nikada nije bilo u stvari do tih ljudi; prepoznala sam onoga koji je vješto manipulirao njihovim emocijama. Ipak, bezuspješno. Kada ste pod Njegovom zaštitom, nitko vam ništa ne može, u to možete biti potpuno sigurni.
Gospodin mi olakšava i fizičke boli, nagrađuje time moju vjernost.
Zašto ne želim nužno fizički ozdraviti?
I zato – ne želim nužno fizički ozdraviti! Moj smrtonosni karcinom je čvrsta spona koja me drži direktno spojenom na Isusa. Nikada se više ne želim odlijepiti od Njega, a moje fizičko ozdravljenje donosi taj potencijalni rizik. Svjesna sam da sam grešna i slaba osoba i da bih se mogla ponovno uzoholiti. A to nikako ne želim, nikad više!
Nadalje, moja smrtonosna bolest je moćna karta koju ulažem svakodnevno kao žrtvu pomirnicu za spas drugih duša. Moja duša je već na putu spasenja, tako da svoju bolest želim prikazati kao zadovoljštinu za sve one kojima je najpotrebnije Njegovo milosrđe. Sve ih jednom želim zagrliti na Nebesima. Da se samo jedna duša spasi po mome križu i predanju, moj život je, što se mene tiče, ispunio svoju svrhu.
I na posljetku, tek sada potpuno razumijem ono što mi se cijeli život činilo jako nelogično: „Bolje za vas da ja odem.“ Eto, ponekad najlogičnija rješenja nisu uvijek i najbolja.
I zato – neka se i dalje nastavlja proslavljati naš Gospodin, a ja… ja sam tek sluga beskorisni.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.