Vrček: Ne može se očekivati da je svaki ljubitelj prirode – nestranački čovjek

Ekologija ili zaštita okoliša postala je (pre)velikim dijelom stvar politike pa je zahtjev pismenosti provjeriti tko to potiče, promovira ili financira zelene akcije, agende, proteste, stranke… Jer nije zlato sve što sja niti je ekologija sve što je zeleno. Neupitna je vrijednost i potreba brige o stvorenom, ali čistoća je okoliša često kontaminirana političkim interesima. Jasno je da danas u društvu mnoge aktivnosti imaju politički predznak, a javni su nastupi obojeni političkim afinitetima. Ne može se to ignorirati (čitaj: biti naivan) i očekivati da je svaki ljubitelj prirode – nestranački čovjek. Piše to Valerije Vrček za Glas Koncila.

>Vrček: Otok bez herbicida

Ekokonvertiti

Tako se Dario Juričan, hrvatski predsjednički kandidat, ljetos ukrcao na zeleni brod »Arctic Sunrise« i prodao svoju titulu »gradonačelnik svemira« aktivistima u organizaciji »Greenpeace«. I zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević koketira s ekologijom. Njegove zelene mjere tek su alat za obračun s političkim protivnicima ili, često, s vlastitim građanima.

Ikona ekološke mladosti Greta Thunberg svoj rat protiv ugljičnoga dioksida zamijenila je miješanjem u sukob između Izraelaca i Palestinaca… Malo je potrebno da ljubitelj prirode postane politički aktivist ili ekogerilac.

U toj konverziji nasilje je postalo konstanta. Plastičan je primjer nasrtaj protivnika fosilnih goriva na umjetničko naslijeđe europske civilizacije: u Nacionalnoj galeriji u Londonu Van Goghova slika »Suncokreti« bila je meta napada ekoradikala. A ekopokret koji ne poštuje kulturno dobro ne može poštovati ni ono prirodno.

>Vrček: Što su glavni izvori mikroplastike?

Postoje li čiste ruke?

Ljudi koji predvode zelene politike, naravno, nisu anđeli čuvari planeta, nisu zelene boje kože, nisu jaganjci spremni na žrtvu zbog čistoće zajedničkoga doma. Nitko razuman to ne očekuje. Jer danas je svaka velika ekološka priča impregnirana političkim procjenama i barikadama.

To ne znači da ne postoje ljudi koji su, bez ideoloških, financijskih ili političkih interesa, zaista zabrinuti za stanje okoliša, onečišćenje voda, higijenu hrane, iscrpljivanje zemlje… No prikladno je uvijek provjeriti kojemu klubu pripada neka ekološka udruga, zelena stranka ili ljubitelj prirode.

>Vrček: Imali li mikroplastike u staklenim bocama?

Zeleni ekopopulizam

Tako je, na primjer, novi predsjednik Zelene stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu postao Zack Polanski. Upućeni smatraju da njegov profil odgovara i potvrđuje poraz ekologizma na Zapadu. Prema rezultatima ankete među sljedbenicima i budućim glasačima Zelene stranke samo njih 16 posto smatra da bi okolišne teme trebale biti na popisu političkih prioriteta. Stoga ne čudi da je Polanski dijete politike, a ne ljubitelj prirode. Bavio se hipnoterapijom, mijenjao je političke stranke, ali i vlastito ime (rodio se kao David Paulden). Njegov prvi javni nastup, u ulozi predsjednika Zelene stranke, bila je potpora uhićenju Grahama Linehana, irskoga komičara koji je ispričao vic o transorijentiranom muškarcu.

Polanski, očekivano, ističe da je homoseksualac i vegan, zahtijeva povlačenje Ujedinjenoga Kraljevstva iz NATO-a i izbacivanje muškaraca iz londonske vijećnice kako bi se uspostavila ženska kvota. Zaštita okoliša u Zelenoj stranci tako postaje smokvin list za promicanje privatnih uvjerenja i ideologija. U intervjuima Polanski preskače okolišne teme, a zabavlja javnost oporezivanjem bogataša, borbom protiv kolonijalizma i plašenjem od nadolazećega fašizma. Ne čudi stoga što on sâm sebe naziva – ekopopulistom.

Politička okupacija javnoga prostora i ljudskoga rada nije ograničena na ekologiju ili zaštitu okoliša. Nažalost, stranačkom politikom i uličnom ideologijom kompromitirana je i znanost, umjetnost, šport, religija…

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr