Dr. rer. nat. Tomislav Domazet Lošo: mRNA cjepiva – Zašto se ignorira biologija retropozicije?

Foto: snimka zaslona

Narod.hr dobio je od izv. prof. dr. rer. nat. Tomislava Domazeta Loše video u kojem on iznosi svoje znanstveno izlaganje i kojega ovom prilikom objavljujemo te donosimo poveznicu na njegov znanstveni rad financiran javnim sredstvima.

U ovom znanstvenom izlaganju dr. rer. nat. Domazet-Lošo o mRNA cjepivima zaključuje sljedeće:

  1. “COVID19 mRNA cjepiva izgrađena su na neistini da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome.
  2. Proizvođači nisu nikada testirali mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genome, a regulatorna tijela to nikada nisu tražila iako su to trebala učiniti.
  1. U dokumentima regulatornih agencija jasno stoji da genotoksičnost i kancerogenost mRNA molekula iz cjepiva nije nikada testirana.
  1. Prema svim obilježjima, mRNA molekule iz cjepiva mogu se integrirati u genome.
  1. Sva primijenjena inženjerska rješenja ukazuju da su mRNA molekule iz cjepiva, svjesno ili nesvjesno, dizajnirane da se što jednostavnije ugrađuju u genome.
  1. Eventualna integracija mRNA molekula iz cjepiva u genome može prouzročiti tumorske i nasljedne genetičke bolesti.
  1. Na temelju svega navedenog sasvim je moguće da će mRNA cjepiva imati pogubne posljedice na populaciju, a najpogubnije učinke na trudnice, djecu i mlade.”

U nastavku donosimo njegovo izlaganje u cijelosti.

Znanstveno izlaganje

mRNA cjepiva: Zašto se ignorira biologija retropozicije?

https://osf.io/uwx32/

izv. prof. dr. rer. nat. Tomislav Domazet-Lošo

Dragi ljudi,

Ja sam Tomislav Domazet-Lošo, izv. prof. na Medicinskom fakultetu HKS-a i viši znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković. Znanstveno se bavim evolucijskom genetikom, razvojnom biologijom i evolucijskom medicinom.

Želim s vama podijeliti znanstvene spoznaje do kojih sam došao znanstveno-istraživačkim radom u sklopu HRZZ projekta Filostratigrafija nastanka i gubitka gena i projekta DATACROSS. Zbog iznimne važnosti ovih rezultata i dramatičnog razvoja situacije u svijetu, odlučio sam progovoriti putem ovog videa. A, to je uostalom i moja dužnost.

S druge pak strane, mogu reći da sam duboko zabrinut, jer kada propitivanje i postavljanje pitanja postaje nepoželjno — a to se osobito odnosi na znanstvene krugove  —  onda znamo da je društvo ušlo u tiraniju i totalitarizam.

S pojavom prvih COVID-19 mRNA cjepiva krajem 2020 godine, medijski se nametljivo plasirala tvrdnja da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom. To me jako začudilo jer znam da se mRNA molekule ugrađuju u genome i da je to jedan od važnih mehanizama nastanka novih gena.

Zainteresiran ovom čudnom tvrdnjom, pokušao sam naći u literaturi mRNA vakcinologije neke dodatne informacije. Pretpostavljao sam da je možebitno nekim zahvatom genetičkog inženjerstva postignuto da mRNA molekule iz cjepiva budu otporne na ugradnju u genom, pa je time problem riješen.

Međutim, na moje veliko iznenađenje prvo što sam primijetio je da mRNA vakciologija kao disciplina, iz nekog neobjašnjivog razloga, nije upoznata s činjenicom da se mRNA molekule često ugrađuju u genome. Taj jako čudni fenomen me znanstveno zainteresiralo, pa sam odlučio do kraja raščistiti ovu nelogičnost.

Prije nego dođemo do pseudoznastvenih vjerovanja u mRNA vakcinologiji, važno je objasniti značaj ugradnje mRNA molekula u ljudske genome. Znanstveno područje koje se bavi ugradnjom mRNA molekula u genome naziva se biologija retropozicije.

RNA molekule imaju najraznolikiji spektar funkcija u stanici. One nastaju prepisivanjem genetičke informacije iz naših gena. Pri čemu, svaki gen prepisivanjem i kasnijom obradom daje barem jednu ili više mRNA molekula.

Dakle, u stanici postoji veliki broj različitih domaćih mRNA molekula koje zajedno nazivamo transkriptom. Pojedinačna mRNA molekula može imati direktne regulatorne uloge u stanici ili pak može nositi uputu za sintezu proteina na ribosomima. Bez naših vlastitih mRNA molekula, odnosno našeg transkriptoma, stanice ne bi mogle funkcionirati.

Od početka COVID ludila bilo je jasno da mnogi u medijskom prostoru kada govore o mRNA cjepivima ne znaju o čemu pričaju. Na moje veliko iznenađenje primijetio sam i da neke medijski eksponirane kolege ne poznaju dovoljno osnove molekularne biologije, humane genetike i evolucijske biologije.

Prema onome što izjavljuju, čini se da ne znaju da genetska informacija teče u dva smjera. Prvi smjer ide od genoma prema transkriptomu, dok je drugi obrnut i ide od transkriptoma prema genomu. Drugim riječima genetska informacija prenosi se s DNA molekula na RNA molekule, ali i sa RNA molekula na DNA molekule. Zapravo, evolucijski gledano, prvotni protok genetičke informacije ide od RNA molekula prema DNA molekulama.

Nepoznavanjem ovih osnova molekularne biologije i genetike lako se može zakoračiti, svjesno ili nesvjesno, u pseudoznanost. A činjenica je da upravo u humanim stanicama učestalo dolazi do ugradnje mRNA molekula u naš genom.

U našim genomima ima oko 8000 ugrađenih mRNA molekula koje je ljudska vrsta akumulirala tijekom vremena, a povrh toga svatko od nas ima specifične, i od drugih ljudi različite, ugrađene mRNA molekule. Ovako veliki brojevi otkrivaju da je ugradnja mRNA molekula vrlo važan mutageni process. Štoviše, vrlo često nasljedna ugradnja mRNA molekula u genom znači vrlo teške fenotipske posljedice za jedinke.

Bitno je razlučiti da se u naše genome mogu ugraditi naše vlastite mRNA molekule, ali i strane mRNA molekule iz drugih organizama. Naše stanice bore se protiv jedne i druge ugradnje. Ta borba zasniva se na pokušaju kontrole staničnih i genetskih procesa koji su odgovorni za ugradnju mRNA molekula.

Mehanizam ugradnje mRNA molekula kod čovjeka dobro je poznat i baziran je na L1-elementima. L1-elementi su retrotranspozoni, odnosno sebični endo-parazitski geni koji pokušavaju sam sebe umnožiti u genomu.

U humanom genomu ima oko 500 000 kopija L1 elemenata, odnosno čak 17% naše DNA čine L1 elementi. L1 elementi sami sebe kopiraju preko procesa kojeg nazivamo reverzna transkripcija.

Ukratko, prepisivanjem iz genoma prvo nastane mRNA molekula L1 elementa, ta se L1 mRNA molekula na ribosomima prevede u dva tipa proteina (ORF1p i ORF2p). Oba novonastala proteina fizički se vežu na L1 mRNA molekulu ili neku drugu mRNA molekulu.

Taj kompleks proteina i mRNA molekule onda dolazi do našeg genoma i složenim procesom reverzne transkripcije mRNA molekula prepisuje se u DNA i ugrađuje u genom. Mjesto ugradnje u principu je slučajno, što znači da ugradnjom mogu biti pogođeni različiti dijelovi genoma.

ORF2p protein je reverzna transkriptaza i o njemu ovisi cijeli proces retropozicije L1 elementata. U citoplazmi ORF2p veže se na jedan od krajeva mRNA molekule kojeg nazivamo poli-A rep.

Ta ovisnost o poli-A repu dovodi do toga da cijeli proces nije specifičan, pa ORF2p protein može osim svoje vlastite L1 mRNA molekule uhvatiti i ugraditi u genom bilo koju drugu mRNA molekulu. Takvo nespecifično vezanje posljedica je činjenice da gotovo sve mRNA molekule imaju poli-A rep, odnosno dugački niz adenina na svome 3′ kraju.

Da bi spriječile ovakve mutacijske događaje ugradnje mRNA molekula u genom, naše stanice različitim procesima pokušavaju utišati aktivnost L1 elementa. Stanice u tome samo djelomično uspijevaju, tako da postoji tanka ravnoteža između interesa naših stanica i interesa L1 elementa.

Iako ugradnja naših vlastitih mRNA molekula predstavlja mutageni događaj, još opasnija je ugradnja stranih mRNA molekula. Važno je razumjeti da naše tijelo koristi puno širi spektar obrana kako bi spriječilo ugradnju stranih mRNA molekula, u usporedbi s obranom od naših vlastitih mRNA molekula.

Naše stanice uopće ne žele da bilo kakva strana mRNA uđe u njih. Iz tog razloga naše tijelo je puno RNAza, odnosno enzima koji uništavaju mRNA molekule. Ti se enzimi nalaze na našim tjelesnim površinama, međustaničnim prostorima i u samim stanicama.

Ako se ipak dogodi proboj strane mRNA u citoplazmu naših stanica onda stanični senzori detektiraju prisutnost strane mRNA molekule i zaustavljaju uobičajene stanične procese koji bi mogli pomoći stranoj mRNA da reprogramira naš transkriptom i da se ugradi u naš genom.

Ova višestruka obrana od stranih mRNA molekula vrlo je efikasna tako da se mRNA molekule iz drugih organizama rjeđe ugrađuju od vlastitih mRNA u humani genom. Isto vrijedi i za genome drugih eukariotskih organizama. Obično kažemo da se eukariotski organizmi brane od horizontalnog prijenosa gena.

Važno je naglasiti da biologija retropozicije nije neko slabo poznato znanstveno područje. Upravo suprotno, L1 retrotranspozoni i mRNA retropozicija proučavaju se preko 40 godina. Ogroman broj znanstvenih radova objavljen je na tu temu u najboljim znanstvenim časopisima, a retropozicija je prepoznati biomedicinski problem osobito u tumorskoj genetici. Sve detalje možete pronaći u mom radu koji je javno dostupan na OSF preprint serveru.

Interesantno je napomenuti da je transpozone, ili skačuće gene, otkrila Barbara McClintock 1950. Njeno otkriće u početku je dočekano s velikim nepovjerenjem, pa čak i ismijavanjem, no dosta kasnije za to otkriće dobila je NN.

A sada, kada smo obradili biologiju retropozicije, vraćamo se na mRNA vakcinologiju. mRNA vakcinologija počela je svoj razvoj prije otprilike 30 godina. Međutim, iz potpuno nejasnog razloga istraživačima u mRNA vakcinologiji nije poznato ili namjerno ignoriraju da se mRNA molekule ugrađuju u genom. Zapravo, mRNA vakcinologija ekplicitno tvrdi da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom.

U početku sam mislio, kao što sam već rekao, da su istraživači u mRNA vakcinologiji uzeli mRNA molekule iz cjepiva i  specifično ih testirali na ugradnju u genome. Ili alternativno, da su genetičkim inženjerstvom konstruirali takve mRNA molekule koje nemaju mogućnost ugradnje u genome.

 

Međutim, na moje potpuno iznenađenje, vrlo detaljnim istraživanjem mRNA vakcinološke literature, dokumenata WHO-a i dokumenata regulatornih tijela otkrio sam da mRNA molekule iz cjepiva nisu nikada, ni u kojem obliku, ni u kojoj prilici testirane na mogućnost ugradnje u genome. Kasnije sam pronašao i znanstvene radove gdje su drugi istraživači, doduše indirektno, primjetili istu stvar. Sve ove detalje imate u mom radu.

Da ponovim i naglasim: mRNA vakcinologija nije nikada testirala ugrađuju li se mRNA molekule iz cjepiva u genome. Štoviše, oni se eksplicitno drže pseudoznanstvene ideje da da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genome. Iz neznanja ili namjerno, nikada ne spominju u svojim člancima L1 elemente, L1 reverznu transkripciju, retrokopije i retopozicijske mehanizme.

Gledajući sumarno, mRNA vakcinologija ne zna ili namjerno ignorira 40 godina napretka u humanoj genetici, molekularnoj biologiji i evoluciji. To sve skupa pokazuje da mRNA vakcinologija promovira antievolucijska učenja i da je po svojoj naravi pseudoznanost.

Ovih dana mogli smo čuti kako od medija gurani znanstvenici odjednom izjavljuju da “nema dokaza da se mRNA molekule iz cjepiva ugrađuju u genom”. Takve izjave su dijabolična inverzija i nova neistina s kojom se pokušavaju izvući od činjenice da mRNA cjepiva nisu nikada testirana na ugradnju u genome, iako je to trebalo biti učinjeno. Ti su znanstvenici zajedno s cijelom mRNA vakcinologijom do sada uporno govorili neistine da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome. 

Ali moj rad i drugi znanstveni radovi koji u posljednje vrijeme sve više izlaze razotkrivaju ove namjere skrivanja i prikrivanja dokaza vezanih uz sigurnost mRNA cjepiva.

Dakle, mRNA vakcinologija izgrađena je na neistini i pseudoznastvenoj tvrdnji da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom. Ali, postavlja se pitanje čemu služi ta nesitina? Što je s tom neistinom trebalo prikriti, odnosno postići? Analizom se lako vidi da je riječ o središnjoj neistini na kojoj je izgrađen cijeli okultni pseudoznastveni narativ oko COVID mRNA cjepiva.

Kao prvo, neistina da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom dobro je poslužila da se prikrije činjenica da su mRNA cjepiva zapravo genetska cjepiva, odnosno genska terapija. Ove termine u znanstvenoj literaturi koristi sama mRNA vakcinologija, ali su iz narativa u javnom i medijskom prostoru izbačeni na krilima neistine da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom.

Drugo, nesitina da se mRNA molekule općenito ne mogu ugraditi u genom poslužila je kao izlika da se ne provedu ispitivanja moguće ugradnje mRNA iz cjepiva, iako su takva ispitivanja morala biti učinjena.

 

Treće, neistina da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom poslužila je kao opravdanje neprovođenja studija genotoksičnosti i kancerogenosti. U dokumentima EMA (Europske agancije za lijekove) izrijekom stoji da u evaluaciji mRNA cjepiva studije genotoksičnosti i kancerogenosti nisu provedene. Dakle, može se zaključiti da su svi efekti vezani uz genotoksičnost i kancerogenost mRNA cjepiva mogući. Međutim, u medijskom i javnom prostoru ove su činjenice prešućene.

U svom istraživanju želio sam procijeniti rizike ugradnje mRNA cjepiva u genome na osnovi njihovih nukleotidnih sekvenci. Međutim, tu se već javlja prvi problem, jer je bilo neuobičajeno teško doći do nukelotidnih sekvenci iz mRNA cjepiva. Zapravo, uspio sam pronaći samo sekvencu iz Pfizerovog mRNA cjepiva i otkrio da nukleotidna sekvenca iz Moderninog mRNA cjepiva nije nikad javno objavljena.

Vrlo važno je uočiti da su mRNA molekule informacijske molekule koje se sastoje od niza znakova u zadanoj abecedi i da je u njih moguće u principu ukodirati bilo kakav tip informacije.  U prijevodu to znači da ljudi cijepljeni s Moderninim cjepivom primaju u svoje tijelo nedeklariranu genetsku poruku.

Ako detaljnije pogledamo Pfizerovu mRNA sekvencu onda odmah uočavamo da ima na 3′ kraju poli-A rep što odmah ukazuje da je vidljiva L1 elementima i da su zadovoljeni osnovni preduvjeti za njenu ugradnju u genom.

Kako bih dalje procijenio vjerojatnost ugradnje, uspoređivao sam Pfizerovu mRNA s našim vlastitim  mRNA molekulama za koje znamo da su se kod nekih ljudi ugradile u genom. Ove plave točkice koje vidite predstavljaju mRNA molekule za koje sa sigurnošću znamo da su se ugradile u genome.

Sada možete uočiti razmjere neistina u mRNA vakcinologiji. Postavlja se pitanje je li stvarno moguće da ne znaju ili se samo prave da ne znaju da sve ovo postoji. U svakom slučaju stanje je tragično i ukazuje da je cijelo područje mRNA vakacinologije antievolucionistička pseudoznanost.

Vidimo i da Pfizerova mRNA, koja je označena crvenim trokutom, upada u distribuciju osnovnih parametara nukleotidnih sekvenci za koje od prije znamo da se ugrađuju u genom. To još snažnije potvrđuje da je sasvim moguće da se mRNA iz Pfizerovog cjepiva ugradi u genom. Sve dodatne detalje možete pronaći u mom radu, a poveznica na rad prikazana je na videu.

 

I sada dolazimo do najdramatičnijeg dijela kojeg sam otkrio. mRNA iz Pfizerovog cjepiva je sintetička molekula koja je konstruirana genetičkim inženjeringom i koja ima brojna jedinstvena svojstva. Sva ova svojstva imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da povećavaju vjerojatnost ugradnje u naše genome. Izdvojit ću nekoliko od ovih inženjerskih zahvata.

Postojanje poli-A repa u Pfizerovoj mRNA molekuli već smo spominjali, i rekli smo da ugradnja u genom preko L1 elemenata ovisi o postojanju tog poli-A repa. Osim poli-A repa, Pfizerova mRNA molekula imitira arhitekturu naših vlastitih mRNA molekula što automatski znači povećanu vjerojatnost ugradnje.

Iznimno značajna modifikacija u Pfizerovoj mRNA molekuli je zamjena nukletotidnih baza pri kojoj je uracil zamjenjen metiliranim pseudouracilom. Metilirani pseudouracil ne dolazi prirodno u mRNA molekulama, što Pfizerovu mRNA čini nevidljivom za naše stanične senzore zadužene za detekciju i sprječavanje ugradnje stranih mRNA molekula u naš genom.

Dakle, ova inženjerska modifikacija namjerno probija naše prirodne obrane od horizontalnog prijenosa gena i dramatično povećava vjerojatnost ugradnje Pfizerove mRNA u naš genom.

Nadalje, skupom različitih promjena postignuto je i da Pfizerova mRNA molekula ima puno duže vrijeme poluraspada nego naše vlastite prirodne mRNA molekule. Ovo naravno, dodatno povećava vjerojatnost ugradnje Pfizerove mRNA molekule u naš genom.

Vjerojatnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva ovisit će i o njihovoj početnoj dozi koja je slobodno mogu reći enormna. Može se izračunati da je količina mRNA molekula u jednoj dozi Pfizerovog ili Moderninog cjepiva protiv COVIDa takva da može reprogramirati svaku stanicu u našem tijelu koja ima jezgru.

Ako pogledamo da se lipidne nanočestice koje nose mRNA molekule iz cjepiva distribuiraju praktički po cijelom tijelu, onda je jasno da je vjerojatnost ugradnje u naše genome dodatno povećana enormnom dozom i širokom distribucijom mRNA molekula po organizmu.

Sljedeći vrlo važan aspekt, koji utječe na vjerojatnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u naše genome, je broj primljenih doza. Svakom sljedećom primljenom dozom vjerojatnost ugradnje u naše genome dodatno se povećava.

I konačno, možda najvažnija točka jest da vjerojatnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva ovisi o staničnim diobama. Što je veća učestalost staničnih dioba u organizmu, to je veća vjerojatnost ugradnje umjetno sintetiziranih mRNA molekula iz cjepiva. Nije teško razlučiti da će zbog ovog aspekta vjerojatnost ugradnje mRNA molekula kod mladih ljudi, trudnica, rođene i nerođene djece biti dodatno povećana.

 

Sigurno vam je već sad jasno da ovi podaci nameću logično pitanje, Jesu li COVID mRNA cjepiva zapravo namjerno dizajnirana za ugradnju u naše genome? Sve podaci ukazuju da se ta mogućnost ne može isključiti.

Posljedično, postavlja se pitanje jesu li mRNA cjepiva rezultat istraživanja i razvoja tzv. dvostruke namjene? Odnosno, je li se pod krinkom razvoja cjepiva zapravo razvijalo biološko oružje?

S druge strane, evolucijska analiza u radu, koju sam napravio pomoću moje metode genomske filostratigrafije, pokazuje da je moguće ići u smjeru razvoja mRNA cjepiva koja su otporna na genomsku ugradnju. Dakle moguć je drugačiji i sigurniji inženjerski pristup u razvoju mRNA cjepiva, pa se postavlja pitanje zašto se nije išlo tim putem?

Kako kod bilo, jasno je da postoji molekularni mehanizam preko kojeg se mRNA molekule iz cjepiva mogu ugraditi u naše genome. Međutim, jako je indikativno da insercijska mutageneza — odnosno mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genom — nije nikada testirana, iako je to trebalo biti učinjeno. Već prije sam objasnio da je ovaj sigurnosni propust napravljen na krilima neistine da se mRNA molekule općenito ne mogu ugrađivati u genome.

Sada postavljam neka važna pitanja:

  1. Hoće li konačno netko neovisan tko ima pristup mRNA cjepivima u istraživačke svrhe napraviti potrebne eksperimente da se napokon provjeri ugradnja, genotoksičnost i kancerogenost mRNA cjepiva? 
  1. Zašto to do sada nije učinjeno?
  1. Tko će biti odgovoran, ako se potvrde osnovane sumnje u sigurnost mRNA cjepiva?

I konačno. Zašto se ljude nagovara, ucjenjuje i prisiljava da prime takva neprovjerena mRNA cjepiva?

 

Na kraju, sve nas zanima koji su mogući učinci ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u ljudske genome. Zbog činjenice da je mjesto ugradnje mRNA molekula u genom uglavnom slučajan proces, spektar mogućih učinaka na naš organizam jako je širok. S obzirom da je primjena mRNA cjepiva globalna i zahvaća većinu jedinki u populaciji može se očekivati da će cijeli spektar eventualnih negativnih pojava postati prije ili kasnije vidljiv.

Razmotrit ćemo dva vrlo loša scenarija. Prije nego do njih dođem moram objasniti da naše organizme tvore dva osnovna tipa stanica. Prve su germinativne stanice, što uključuje i spolne stanice, koje omogućuju vertikalni prijenos gena na sljedeću generaciju. Druge su sve ostale stanice koje izgrađuju naše tijelo i njih nazivamo somatskim stanicama.

 

Učinci ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u naše genome ovisit će o tome jesu li se mRNA molekule iz cjepiva ugradile u germinativne, somatske ili obje vrste stanica.

Ako je do ugradnje došlo u germinativnim stanicama, onda takva mutacija može dovesti do nasljednih bolesti u najširem spektru riječi. O kojoj će bolesti biti riječ, ovisit će o tome koji je od naših važnih dijelova genoma inaktiviran ugradnjom mRNA molekule. Važno je naglasiti da se takva mutacija onda prenosi dalje na potomstvo u populaciji.

Ako je, pak, do ugradnje došlo u somatskim stanicama, a osobito u matičnim i predmalignim stanicama, onda takva mutacija može dovesti do razvoja najrazličitijih tumorskih bolesti.

Kao zaključak ponovit ću nekoliko stvari:

  1. COVID19 mRNA cjepiva izgrađena su na neistini da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome.
  2. Proizvođači nisu nikada testirali mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genome, a regulatorna tijela to nikada nisu tražila iako su to trebala učiniti.
  1. U dokumentima regulatornih agencija jasno stoji da genotoksičnost i kancerogenost mRNA molekula iz cjepiva nije nikada testirana.
  1. Prema svim obilježjima, mRNA molekule iz cjepiva mogu se integrirati u genome.
  1. Sva primijenjena inženjerska rješenja ukazuju da su mRNA molekule iz cjepiva, svjesno ili nesvjesno, dizajnirane da se što jednostavnije ugrađuju u genome.
  1. Eventualna integracija mRNA molekula iz cjepiva u genome može prouzročiti tumorske i nasljedne genetičke bolesti.
  1. Na temelju svega navedenog sasvim je moguće da će mRNA cjepiva imati pogubne posljedice na populaciju, a najpogubnije učinke na trudnice, djecu i mlade.

 

Na kraju postavljam pitanje:

S kojom namjerom su COVID19 mRNA cjepiva napravljena?

Uvjeren sam da nakon ovog mog izlaganja sami možete doći do odgovora na ovo pitanje.

Opet napominjem da sve dodatne informacije možete pronaći u mome radu.

Do sljedećeg javljanja sve vas pozdravljam.

 

Hvala na pažnji i strpljenju.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.