Mjesto događanja: bolnica u Vukovaru i bolnica Rebro.
Vrijeme događanja: studeni 1991. i svibanj 1945. godina.
Događaj: vojnici s petokrakama “osloboditelji” izvlače ranjenike iz bolnica, ubijaju i bacaju u jame.
Egzekutor i zločinac: Titova JNA.
Godine 1945. to su srbijanski partizani Koče Popovića, a godine 1991. to su srbijanski partizani Veselina Šljivančanina.
Povijest se poigrala brojkama, pa je gotovo jednak broj ranjenika izvučen u obje bolnice iz postelja, potrpan u kamione i odvezen u nepoznato. Mučeni, prebijani, lomljeni i ubijeni. Bačeni u jame na nepoznato mjesto uz cerek i naslađivanje monstruma “osloboditelja”.
Ovčara je pronađena, a mučenici s Rebra nikada nisu. Ostao je samo spomen na velikosrpski zločin u Zagrebu i Vukovaru, od zločinaca koji su nosili petokrake na kapama.
Kao što su JNA i četnici u Vukovaru 1991. izvukli 265 ranjenih hrvatskih vojnika iz bolnice i bez milosti pobili na Ovčari, tako 1945. godine partizani izvlače gotovo jednaki broj ranjenika, njih 280, iz bolnice Rebro u Zagrebu, te ih nemilosrdno ubijaju i bacaju u jame kojih je pun grad i okolica.
Bolnica Rebro 1945. godine i bolnica u Vukovaru 1991. godine – isto znakovlje, isti zločin, isti nemilosrdni, bahati i bešćutni ljudi na djelu. Kao da se u bolnici Rebro na današnji dan krvavog svbnja 1945., može vidjeti bahati srbijanski “partizanski Šljivančanin” iz Srbije kako ulazi i probire jadnike koji leže nemoćmi u krevetu, pokazuje prstom s bjesnilom na ustima i trpa ih, uz jauke ranjenih, u kamione i odvozi u smrt.
Ista bešćutnost na djelu, ista armija, ista petokraka, iste metode, isti oni koji su “oslobodili Vukovar” su na isti način “oslobodili” Zagreb.
Krvava kupka nemoćnih ranjenika i pokolji u Vukovaru i Zagrebu. Ruku pod ruku Titova oficirčina Šljivančanin u Vukovaru 1991. i Titov “drug komandir” iz 1945, jedni i drugi komunisti s partizanskim simolima, a s jednima i drugima zajedno Dražini i Šešeljevi četnici. Amnestirani i tako poslani na Hrvatsku. Samo u Vukovaru nisu skrivali kokarde, pa su zajedno s petkrakama pjevali “…klat ćemo Hrvateeeeee…”. Tko zna kako se zvao Veselin Šlijvančanin sa Rebra, je li bio iz 6. ličke ili 21. srpske divizije?
Povijesnih dokumenata o zločinima partizana ima u izobilju. Samo se niti DORH, niti politika ne žele bavit nečime što se zove – genocid.
Slučajno?
Nakon 29 godina u samostalnoj Hrvatskoj više nitko ne vjeruje u slučajnosti.
Noć strave na Rebru
Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici „Rebro“, 9/10 svibnja 1945 godine:
„Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.
Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popisujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.
Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.
Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: “Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?” Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni. U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice.
Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primjetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.
Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio.Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.
Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika
Ubijanje u bolnicama Brestovac i Vrapče
Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Partizani su ubijali i po drugim bolnicama kao bolnica Brestovac na Sljemenu iz koje je ubijeno 210 pacijenata i psihijatrijska bolnica Vrapče, gdje su ubijene i časne sestre koje su služile bolesnicima. Partizani, tj. Ozna, tada su masovno dovodili ranjenike – hrvatske vojnike, ubijali ih, davili i klali u podrumima bolnice Vrapče. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice.
Časne sestre su to, na svoju nesreću, vidjele. Kako bi ušutkali žive svjedoke stravičnoga zločina, tj. načina na koji su “očistili” bolnicu od zarobljenih hrvatskih ranjenika, komunisti su odlučili ubiti i tri časne sestre. To je bio razlog njihove strašne smrti!
I druge bolnice bile su mete krvoloka s petokrakama na glavi.
Gimnazija u Savskoj ulici pretvorena u bolnicu – pokolj ranjenika
U neposrednoj blizini Pedagoške akademije (danas Učiteljski fakultet u Zagrebu) u Savskoj cesti br. 77 u svibnju 1945. godine partizani su pogubili, prema procjenama veliki broj zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika, a medu njima je bilo mnogo ranjenika. Svjedoci masakra uglavnom su stanovnici Vrbika, koji su živjeli blizu Pedagoške akademije. Državno odvjetništvo RH, odnosno zamjenik glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan, 2008. godine, nakon zahtjeva Udruge za mobiliziranje novih organizacija mladih – ZAMNOM i Hrvatskog odgovornog društva, kojem je tada predsjednik bio Ivica Relković, zatražilo je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu istragu nad zločinima koje su komunisti počinili 1945. godine u dvorištu Savske ceste 77 pokraj zgrade Pedagoške akademije. Odvjetništvo je, među ostalim, zatražio od ŽDO-a provedbu “konkretnih izvida radi svestrane, pa i terenske provjere navoda i obavljanja obavijesnih razgovora s navedenim svjedocima i svim drugim osobama koje imaju saznanja o tim događajima. Državno odvjetništvo zatražilo je da taj materijal promtno dostave na postupanje ravnateljstvu policije.
Svjedokinja I. H. (rođena 1926.) imala je krajem Drugog svjetskog rata 19 godina. Izjavila je da se sjeća kako je zgrada Gimnazije sestara milosrdnica pretvorena u njemačku vojnu bolnicu u kojoj su komunisti zatekli ranjenike. Nakon otvaranja istrage, više svjedoka javilo se za svjedočenje o masovnim pogubljenjima, dok je svjedokinja, I. H. u svibnju 1945. godine vidjela jamu pravilnog oblika. Neki svjedoci tvrde su u tom dvorištu iza bodljikave žice držali vojnike s križnog puta.
Prema dokumentiranim podatcima, ubijeno je 4.791 ranjenika iz zagrebačkih stalnih i privremenih bolnica (Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
