Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali. (Ante Čuvalo)
“Glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko.”, tvrdi Ante Čuvalo koji je autor vrijedne knjige stradanja Hrvata Ljubuškog i okolice.
Knjigu Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih, Ante Čuvala u Ljubuškom su prije par godina uz autora predstavili: mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, uz nazočnost biskupa msgr. Ratka Perića.
Donosimo tekst autora Ante Čuvala koji je dao svoje viđenje nacionalne tragedije i genocida nad hrvatskim narodom:
“Postoji golem broj bleiburških mučenica koje nisu bile na povlačenju, na Bleiburškom polju ili u marševima smrti a koje malo tko spominje – to su majke i žene sudionika Bleiburške tragedije. Njihov Križni put je trajao cijeli život, uvijek čekajući i moleći; bdijući da se vatra na ognjištu ne ugasi i odgajajući nove naraštaje. Sve posljedice Bleiburga pale su na njihova leđa, a one su to junački i s vjerom i ljubavi prihvatile, te spremno nosile svoj križ do kraja života, piše hic.hr
Njima treba dodati i mnogobrojne hrvatske Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva koje su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu izgladnjelim patnicima u kolonama smrti. Kao što je Veronika pružila rubac Isusu na njegovu Križnom putu, tako su one pružale koru kruha ispaćenoj braći. Svaki preživjeli sa zahvalnošću i višeput sa suzama u oku ih se spominje. Bile su to žene junakinje koje hrvatska povijest ne smije zaboraviti.
Bleiburška tragedija i njezine posljedice su živi primjer kako prošlost i povijest nisu isto. Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali.
A poznato je tko piše povijest!
Svakako ne oni kojima je oduzeta ili uskraćena politička, gospodarska, kulturna, vjerska i ljudska sloboda i dostojanstvo. O takvima pišu drugi: tlačitelji, njihovi plaćenici, saveznici i simpatizeri.
Hrvatska povijest općenito, posebice doba Drugog svjetskog rata i poraća, sve se donedavno nije smjela slobodno istraživati i pisati. Čak ni danas istraživačima nisu otvoreni svi državni arhivi. Upravo su to razlozi zbog kojih je potrebno sačuvati sjećanja onih koji su preživjeli sve naše bleiburške tragedije, križne putove, gole otoke i logore, pa i one izbjegličke.
Ova i slična svjedočenja su poznata kao „usmena povijest“ koja je više puta u prošlosti bila omalovažavana. Ali, kod nas Hrvata, ali i drugih naroda čija je prošlost bila nijekana, ovi „glasovi iz prošlosti“ su i te kako važan izvor koji nam omogućuje popuniti historiografske praznine ne samo nacionalne povijesti, nego i ono o čemu se nije smjelo pričati ni u našim obiteljima. Ili se pričalo šapatom.
Nije mjesto u ovoj knjizi razglabati sve poznate i moguće razloge Bleiburške tragedije te ćemo samo upozoriti na primarni uzrok kojeg se često zaboravlja ili (ne)namjerno prešućuje.
A i značenje tih strašnih događanja treba sagledati u tom svjetlu.
Naime, glavni uzrok ne samo Bleiburške tragedije nego i svih progona, zatvora, mučenja i ubijanja Hrvata sve tamo od 1918. godine bila je velikosrpska ideologija i njezina brutalna primjena.
Počelo je to pokoljem hrvatskih „dragovoljaca“ u Odesi (u listopadu 1916.) i nastavilo se 9. rujna 1918. kad su srpski vojnici po prvi put stigli u Vukovar i počeli pljačkati i zlostavljati stanovnike toga grada, te smrtonosnim pucnjima na Hrvate u mirnom protestnom mimohodu 5. prosinca iste godine u Zagrebu, hitcima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim u „šestojanuarskoj“ diktaturi 1929., pa preko Bleiburga do golih otoka, te ponovo u Vukovaru 1991.!
I ustaški revolucionarni pokret je posljedica velikosrpskog terora.
Teško je i zamisliti koliko je krvi isteklo, muka pretrpljeno i suza proliveno od 1918. do 1995. (pa i kasnije) radi sulude osvajačke velikosrpske ideologije.
Zato, uz sve druge razloge o kojima se govori i piše, glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko.
Cilj je bio pobiti i zastrašiti sve i svakog tko bi mogao i pomisliti na ostvarenje hrvatskog sna o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.
Svaki hitac, svaki udarac, svaka psovka i uvrjeda bila je uperena u prvom redu protiv hrvatske države, a nesretni stradalnik u njihovim očima bio je samo bezimeni nitko kojeg je trebalo ubiti, zlostavljati i poniziti jer je želio svoju hrvatsku državu i svoju slobodu.
Bacajući žive ili pobijene hrvatske vojnike i civile u jame mislili su da s njima pokopavaju i samu ideju hrvatske državnosti.
Ali usprkos svemu, Bleiburška tragedija je ostala duboko u svijesti hrvatskog naroda i ona je iznjedrila nove snage i novo doba koje je urodilo željenim plodom. Bleiburg i Vukovar, kao i druga stratišta, jesu i ostat će antiteza velikosrpstvu koje je ostalo nezasićeno i svakom jugoslavizmu koji još kao zloduh luta i traži da se na bilo koji način ponovo utjelovi.
Politička klasa u Hrvatskoj koja je nikla i stasala u krilu jugokomunizma, kao i oni koji materijalno ovise o toj klasi, još ne žele priznati da je u poraću nad Hrvatima počinjen strašan masovni zločin te na razne načine onemogućavaju otvaranje i istraživanje već poznatih masovnih grobnica i pronalaženje nepoznatih. Nije im stalo da se te grobnice otvore i zemni ostaci ubijenih stručno obrade i identificiraju.”
Teror komunista i partizana u Ljubuškom:
Partizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka, naglašava autor. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“. Mnogi se, smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.
Komunistički osvajači vlasti odmah su pristupili osiromašenju, pljački „poznatijih i bogatijih, narodnih neprijatelja“, sve što je novoj vlasti trebalo, od stoke i hrane do odjeće, obuće i svega drugoga, oduzimali su kola, konje, mazge i magarce s opremom, zalihe hrane, robe, pšenice, kukuruza, vina, rakije, suhih smokava, oraha, janjaca, pilića, vina, ovaca, svježeg i suhog mesa, povrća, graha, kupusa, raštike te drva, sijena i slame. Sve su te rekvizicije, razreze i konfiskacije, kroz „narodne odbore“ provodili odbornici, predstavnici nametnute „narodne vlasti“, a oduzeto su dostavljali Komandi mjesta u Ljubuškom i postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV), od 1. ožujka 1945. Jugoslavenske armije.
