Otac Damjan izabran je među dobrovoljcima, katoličkim svećenicima, da preuzme duhovnu brigu za gubavce koji su padali u beznađe i moralnu bijedu. Kao pravi duhovnik pun Božje ljubavi, nije se plašio zarazne bolesti gube, već je brinuo za one koji su bolesni, prezreni i odbačeni, sve do svoje smrti, znajući da ga čeka vječni život sa Kristom kome je vjerno služio.
Sveti Belgijac bio je uzor vjere koje je još tada bilo u Zapadnoj Europi. U izboru belgijske televizije Canvas još 2005. godine, proglašen je za najvećeg Belgijca svih vremena, a na njegov sprovod 1889, došlo je gotovo milijun ljudi.
Josip (Jozef) de Veuster rođen je u flamanskoj obitelji 3. siječnja 1840. u Tremelu, u Belgiji. Bio je sedmo od osmero djece u obitelji u kojoj se četvero djece odazvalo duhovnom pozivu.
Josip je krenuo stopama jednog od svoje braće u Družbu Srca Isusova i Marijina i pritom uzeo redovničko ime Damjan (Damiaan). Posebno je gajio pobožnosti klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu te ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji.
Potaknut željom za odlazak u misije, obratio se vrhovnom poglavaru Družbe kako bi dobio dozvolu da, umjesto svojega bolesnog brata, pođe u novoosnovanu misiju na Havajske otoke. Krenuo je prije svećeničkog ređenja, koje će primiti kasnije u Honoluluu.
Tadašnja vlast na Havajima sakupila je sve gubavce u arhipelagu i premjestila ih na otok Molokai. Otac Damjan izabran je među dobrovoljcima da preuzme duhovnu brigu za gubavce koji su padali u beznađe i moralnu bijedu. On je za gubavce ostavljene na rubu društva organizirao vjerski i društveni život. Toliko se je solidarizirao s gubavcima da je često i rado govorio “mi gubavci”. Unatoč svim mjerama opreza i sam je na kraju dobio gubu. No nije to doživio kao neku kaznu i veliki problem, nego se uvijek predavao Srcu Isusovu i Srcu Marijinu.
Na dan svoje smrti rekao je: “Kako je lijepo umrijeti kao dijete Presvetog Srca!” Molio je Gospodina da premine na Uskrs. No umro je ipak malo ranije, na Veliki ponedjeljak, 15. travnja 1889.
Osobito mu je na srcu bila izgradnja pravednijeg svijeta u solidarnosti s najsiromašnijima. Mnogi ga smatraju najvećim Belgijcem svih vremena, a mnoge ankete su to i potvrdile. Prigodom kanonizacije papa Benedikt XVI. u svojoj je propovijedi istaknuo sljedeće: “Otac Damjan je napustio svoj rodni kraj kako bi navijestio evanđelje na Havajskim otocima i posvetio dio svog života gubavcima na otoku Molokaju, postavši sam gubavac. (…) Crkva u Belgiji je ujedinjena u zahvalnosti Bogu za svoga sina priznatog kao istinskog slugu Božjeg. Pred takvom plemenitom dušom nanovo se prisjetimo da ljubav izgrađuje jedinstvo: ona ga rađa i čini poželjnim… Ljubav nas poziva da otvorimo oči i primijetimo gubu koja izobličuju čovještvo naše braće te nas i danas poziva na djelotvornu ljubav.”
Te riječi pape Benedikta o sv. Damjanu vode nas današnjem papi, koji poziva vjernike da idu na periferiju, tj. prema onima koji su napušteni, na rubu društva, odbačeni. Sv. Damjan je to već shvatio po uzoru svoga Spasitelja time što je predao svoj život za službu gubavcima.
