Javna tajna je da su zakulisne političke i parapolitičke skupine u to vrijeme koristile ili infiltrirale svoje ljude u ekstremističke ljevičarske skupine, kao Brigate Rosse u Italiji ili Bader-Meinhof u Njemačkoj. Bilo je to u cilju manipulacije lijevčarskim pokretima i poticanja terorističkih akcija zbog provođenja vlastitih strateških odluka i ciljeva.
Tako se u naše vrijeme govori o mogućim manipulacijama fanatičnim islamskim ekstremistima i raznim ekstremističkim skupinama koje ne moraju isključivo oružano djelovati, već mogu djelovati i u različitim organiziranim oblicima na psihološko-kulturološke-ekonomske i druge načine, potencirani iz sličnih središta moći.
U rano jutro 16. ožujka1978. g. predsjednik talijanske Demokršćanske stranke i bivši premijer Aldo Moro, krenuo je u Parlament kako bi sastavio novu vladu, prvi put temeljenu na povijesnoj nagodbi demokršćana i u to vrijeme sve jačih komunista. Na ulici su ga sačekali profesionalci koji su ubili pet Morovih tjelesnih čuvara manje od pola minute, a sam Moro je otet i odveden u nepoznatom pravcu.
Već sutradan, ostavljena je poruka Brigate Rosse (Crvenih brigada), ekstremne ljevičarske skupine, u kojoj je objašnjeno kako ta teroristička organizacija preuzima odgovornost za otmicu Alda Mora.
Gotovo javna tajna je da su zakulisne političke skupine u to vrijeme koristile i infiltrirale svoje ljude u ekstremističke ljevičarske skupine kao Brigate Rosse u Italiji ili Bader-Meinhof u cilju manipulacije njima i provođenja nekih strateških odluka i ciljeva.
Kao dokaz da je oteti političar živ, poslana je fotografija na kojoj je bio Moro, a iza njega se jasno mogao vidjeti zastor s terorističkim obilježjima, zastavom Crvenih brigada. Italija je bila na nogama. Godine 1990. u jednom milanskom stanu, koji je bio baza Crvenih brigada u vrijeme otmice, slučajno je nađeno sklonište s više od 400 fotokopija pisama za koja je utvrđeno da su pisana Morovom rukom u vrijeme zatočeništva. Taj je nalaz promijenio pogled na cijeli događaj.
Crvene brigade su nakon otmice u više navrata slale svoje zahtjeve vladi, ucjenjujući je Morovim životom. Međutim, vladajući demokršćani uporno su odbijali pregovore. Danas je izvjesno da je posrijedi bila urota, u koju su bili upleteni ne samo najviši talijanski politički dužnosnici, već čak i neke strane organizacije kojima nikako nije odgovarala Morova ekonomska i naftaška politika ni politika dijaloga s komunistima i formiranje zajedničke Vlade.
Tako su Crvene brigade iskorištene u scenariju velike politike i otupljivanja oštrice radničkog pokreta u Italiji. Crvene brigade su zapravo nesvjesno poslužile kao instrument svojih protivnika. Službena Italija je zanemarila sve ozbiljnije prijetnje terorista da će Moro, ako se ne pristupi pregovorima, biti likvidiran. Na Morove poruke iz zatočeništva, u kojima preklinje svoje kolege i prijatelje demokršćane za spas, Vlada je odgovorila angažirajući psihopatologa Franca Feracuttija, koji je izjavio da Moro pati od stocholmskog sindroma prihvaćanja nazora otmičara!
Namjera je bila očita, diskreditirati Mora u očima javnosti.
Ujutro, 9. svibnja1978. godine, 55 dana nakon otmice, vladino odbijanje urodilo je tragičnim plodom: policiji je javljeno da na određenoj adresi potraže automobil Renault, u kojem je Aldo Moro u prtljažniku nađen mrtav, u rimskoj ulici Via Michelangelo Caetani, koja se simbolično nalazi, na pola puta između stožera demokršćana i komunista. Ubojica Prospero Galinari, ljevičarski terorist, koji je s jedanaest metaka ustrijelio Alda Mora, kasnije je uhićen i osuđen.
Danas kada se zna da je islamski ekstremizam već odnio na tisuće žrtava u svijetu i Europi, postavlja se pitanje u javnosti i o mogućnostima manipulacije ovim vjerskim ekstremističkim skupinama, posebno s obzirom na začuđujuće olako donedavno širenje ovog pokreta državama sjeverne Afrike i Bliskog istoka, ali i njihovom infiltracijom u zapadni svijet. Podsjeća to, pomalo, na vrijeme kada su ljevičarski ekstremisti Crvenih brigada u Italiji i Baader-Meinhofa u Njemačkoj usred hladnoratovske Europe premrežene milijunima niti različitih obavještajnih službi nesmetano širili crveni teror sve dok je politici to odgovaralo.
I Aldo Moro je ubijen jer je nekome smetao, jasno se danas, kao što je i ISIL više nego olako ušetao u nekadašnju Gadafijevu, ne baš demokratsku, ali stabilnu Libiju.
A ekstremisti će i nadalje ostati sredstvo manipulacije za ostvarenje tuđih ‘viših’ ciljeva.
