Danas 17. listopada Crkva časti svetog Ignacija Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika svetog apostola Ivana, starokršćanskog pisca s kraja 1. i početka 2. stoljeća. Taj mučenik je zbog svoje vjere ubijen tako što je u rimskom Coloseumu bačen lavovima. Ovog svetog čovjeka zajednički štuju i katolici i pravoslavni, a pokopan je ispod groba svetog Petra u rimskoj prvostolnici.
Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve: biskup, svećenik, đakon; postoji samo jedan biskup predstojnik zajednice; objašnjava njegovu ulogu; biskupski primat u zajednici; svećenici pomažu, sve je to djelo svetog Ignacija koje je zapisao u svojih sedam pisama crkvama na putu dok su ga vodili u Rim na pogubljenje.
Sva prevrijedna pisma su izdana na hrvatskom jeziku u knjizi „Apostolski oci I.” naklade Verbum. To je pravi biser prve kršćanske misli i teologije koji bi svaki kršćanin trebao pročitati.
Rimski primat: u drugim pismima piše ga kao jednak ili nadređeni (daje savjete, itd.); u Poslanici Rimljanima piše kao podložnik, ističe da «Rimska Crkva predsjeda u ljubavi».
Govori se po prvi put o “katoličkoj” Crkvi (univerzalnoj), ne toliko u smislu suprotstavljanja prema partikularnoj Crkvi kojoj je na čelu biskup, nego u smislu potpunog eshatološkog ostvarenja kojem Crkva treba težiti.
Euharistija je “mjesto Žrtve”; govori o “tijelu našeg Gospodina Isusa Krista”. Ona je sakrament jedinstva jer sjedinjuje sve vjernike oko Krista, njegova tijela i krvi.
Upozorava na heretička učenja docetizma i judaizante.
Docetizam je jedna vrsta grčkog sinkretizma na dualističkoj osnovi. Propovijedao je spasenje na čisto duhovnoj osnovi kao spasenje besmrtne duše. To je bilo suprotno kršćanskom nauku o uskrsnuću mrtvih. Ignacije se suprotstavlja takvom iskrivljenju vjere koje nema uporište u predaji, koja je u sirijskom kršćanstvu čvrsto pristajala uz utjelovljenje i sakramentalnost vjere.
Duhovni život: “nasljedovati Krista”. Kristovo nastanjenje u duši po jedinstvu s hijerarhijom i udioništvom na sakramentima (euharistija).
Okosnica njegove teologije je ideja da postoji Božja spasenjska volja (ekonomija), koju je dovršio u Kristu, našem Učitelju.
Slijedeći pavlovsku i ivanovsku teologiju jasno obznanjuje svoju vjeru u dvostruku narav u Kristu: božansku i ljudsku, te se suprotstavlja docetizmu (docete nisu imali zasebne sekte sve do polovice 2. st.) koji su nijekali Kristove ljudsku narav i napose patnje. Govorili su da je trpio samo prividno (docesis = privid), potom su držali da je tijelo nešto zloga (velika većina gnostika su bili doceti, dok ne vrijedi obrnuto). Nijekali su Euharistiju (tijelo Kristovo) i nisu držali do molitve. Tekstovi na koje su se pozivali doceti bili su Lk 4, 30 (Isus prođe između njih…) i Lk 24, 31 (učenicima iz Emausa nestaje ispred očiju). Antidoketski tekstovi su 1 Iv 4, 2 („Krist je došao u tijelu“) i 1 Iv 1, 1 („što smo čuli i vidjeli, što rukama svojim opipasmo…“).
Jasno dokazuje stvarnu prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, kao i njezin žrtveni karakter (thysia = žrtva).
- Crkvu zove mjestom žrtve.
- Prvi je koji koristi izraz “katolička Crkva” (opća).
- Potiče na jedinstvo s biskupom kao jedinim načinom da se ostane vjerni Kristu.
- Biskup predsjeda cijelim bogoštovnim životom i uopće Crkvom. Ništa se ne može činiti bez njega.
- Slijedi pavlovski nauk o braku (savez između Krista i Crkve) i djevičanstvu (preporučuje ga).
Ovaj učenik apostola Ivana je prvi pisac za kojeg znamo da priznaje rimski primat: “Crkvi koja je ostvarena u ljubavi (…) koje je ljubljena i prosvijetljena (…) koja predsjeda u glavnom gradu teritorija Rimljana, dostojna Boga, dostojna svakog uresa, dostojna blaženstva (…) predsjeda u (“prokathemene tes agapes”)”. Ignacije jasno koristi riječ «predsjedati» naznačujući autoritet, budnost. S druge strane, izgleda da se riječ ljubav (agapes) koristi kao u odnosu na opću Crkvu: Rim predsjeda nad svezom ljubavi, to jest nad općom Crkvom, ili, barem (Thiele) naznačujući da Rim predsjeda u ljubavi, to će reći, u nadnaravnom životu i u bitnim kršćanskog života svih crkava.