Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
(Volio bih da me voliš)
Čitajući jednu od najljepših pjesama hrvatskoga pjesništva, prisjećamo se hrvatskoga književnika Jure Kaštelana.
Evo još jednog njegovog pjesničkog remek-djela:
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.
O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.
Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.
(San u kamenu)
Umro u osvit stvaranja samostalne Hrvatske
Jure Kaštelan cijeloga je života govorio o sebi preko svojih stihova, a otkako ga više nema među živima, o njem govore samo njegove pjesme.
> 14. rujna 1968. Zagrebačka Biblija – živi spomenik svetih istina biblijske poruke i ljepote hrvatskoga jezika!
Posmrtni ostatci pjesnika Jure Kaštelana našli su svoj počinak u tihoj mirogojskoj nekropoli, ali njegova lirska duša vječno će ostati na kamenoj kosi Mosora, gdje će mu bure i kiše pjevati uspavanku, tamo gdje je kamen, more i slavna Poljička republika.
Hrvatski pjesnik i književnik Jure Kaštelan rodio se 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1955. disertacijom o lirici A. G. Matoša. Nekoliko je godina boravio u Parizu, gdje na Sorbonni djeluje kao lektor hrvatskoga jezika.
Na Odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti. Nakon umirovljenja 1980. postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Kaštelan je za sobom ostavio šest izvornih zbirki pjesama većega ili manjega opsega: Crveni konj (1940.), Pijetao na krovu (1950.), Biti ili ne (1955.), Malo kamena i puno snova (1957.), Otvorena pjesma (1976.) i Divlje oko (1978.) te niz razasutih pjesama u poetsko-grafičkim mapama što ih je, mahom kao bibliofilska izdanja, bio objavio zajedno s prijateljima slikarima.
Neprolazne su i njegove zasluge za izdavanje standardne hrvatske Biblije iz 1967.
Umro je shrvan neizlječivom bolešću u Zagrebu 24. veljače 1990., u osvit stvaranja hrvatske države koju je toliko priželjkivao.