Na današnji dan 18. srpnja 1870. na I. Vatikanskom koncilu definirana je Dogma o papinoj neprevarljivosti.
Što zapravo znači Dogma o papinoj neprevarljivosti?
Papina neprevarljivost je dogma u katoličkoj teologiji prema kojoj papa ne može pogriješiti u pitanjima vjere i moralnog nauka kad naučava ex cathedra. Ovo je vrlo važno istaknuti jer je baš ova točka premet prijepora koji dolazi zbog neznanja i neinformiranosti.
To ne znači da on kao osoba ne bi mogao pogriješiti ili biti grješan, kad bi, primjerice, igrao protiv nekoga šah, već se ta odluka odnosi isključivo na svečano izjavljivanje određenog nauka. Dosad su se pape samo jedanput jasno poslužili tom odlukom, kad je proglašena dogma o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, što je bio sadržaj vjere već u prvoj Crkvi o čemu svjedoče spisi iz 2. stoljeća (npr. Dormitio Mariae), kao i zajednička predaja Katoličke i svih Pravoslavnih crkava.
Izvorni tekst konstitucije o papinoj neprevarljivosti
Biskupi okupljeni u bazilici sv. Petra na I. vatikanskom koncilu (1869./70.) velikom su većinom glasova (533 za i 2 protiv) izglasali Konstituciju »Pastor Aeternus« (Vječni Pastir) o Crkvi Kristovoj, poznatijoj kao konstituciji kojom je u trećem poglavlju svečano proglašena dogma o papinu primatu i u četvrtom poglavlju o papinoj neprevarljivosti.
Pojednostavljeno, to znači da Četvrto poglavlje konstitucije govori o neprevarljivom papinu učiteljstvu. Ta je nepogrešivost na djelu kada papa naučava »ex cathedra« (DH 3074).
Što to znači? Odgovor se nalazi u samoj konstituciji i izvornom tekstu: »Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve« (DH 3074). Time je jasno da se naučavanje nepogrešivo naučavanje »ex cathedra« razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter.
Danas su teolozi, tragom konsititucije, suglasni kako je potrebno ispuniti tri uvjeta da bi papino naučavanje bilo »ex cathedra«:
1) kada papa naučava kao nasljednik Petra upotrebljavajući sav svoj apostolski autoritet;
2) kada se radi o nauku koji se tiče vjere i morala i
3) kada se izričito definira ono što u Crkvi treba biti držano kao objekt vjere.
Na II. vatikanskom koncilu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« snažno je, premda ne bez dvoznačnosti naglašen kolegijalni karakter učiteljstva i međusobna povezanost pape i ostalih biskupa (LG 22).