18. srpnja 1870. – Proglašena dogma o papinoj neprevarljivosti

epa04752647 A general view of a special canonization ceremony for new saints led by Pope Francis in St. Peter's Square, Vatican City, 17 May 2015. Palestinian Authority Presidet Mahmoud Abbas is in the Vatican for the canonization of the Catholic Church's first Arabic-speaking saints - 19th century nuns Mariam Bawardy and Marie Alphonsine Ghattas, who lived in what was at the time Ottoman-ruled Palestine. EPA/ANGELO CARCONI

Na današnji dan 18. srpnja 1870. na I. Vatikanskom koncilu definirana je Dogma o papinoj neprevarljivosti.

Što zapravo znači Dogma o papinoj neprevarljivosti?

Papina neprevarljivost je dogma u katoličkoj teologiji prema kojoj papa ne može pogriješiti u pitanjima vjere i moralnog nauka kad naučava ex cathedra. Ovo je vrlo važno istaknuti jer je baš ova točka premet prijepora koji dolazi zbog neznanja i neinformiranosti.

To ne znači da on kao osoba ne bi mogao pogriješiti ili biti grješan, kad bi, primjerice, igrao protiv nekoga šah, već se ta odluka odnosi isključivo na svečano izjavljivanje određenog nauka. Dosad su se pape samo jedanput jasno poslužili tom odlukom, kad je proglašena dogma o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, što je bio sadržaj vjere već u prvoj Crkvi o čemu svjedoče spisi iz 2. stoljeća (npr. Dormitio Mariae), kao i zajednička predaja Katoličke i svih Pravoslavnih crkava.

Izvorni tekst konstitucije o papinoj neprevarljivosti

Biskupi okupljeni u bazilici sv. Petra na I. vatikanskom koncilu (1869./70.) velikom su većinom glasova (533 za i 2 protiv) izglasali Konstituciju »Pastor Aeternus« (Vječni Pastir) o Crkvi Kristovoj, poznatijoj kao konstituciji kojom je u trećem poglavlju svečano proglašena dogma o papinu primatu i u četvrtom poglavlju o papinoj neprevarljivosti.

Pojednostavljeno, to znači da Četvrto poglavlje konstitucije govori o neprevarljivom papinu učiteljstvu. Ta je nepogrešivost na djelu kada papa naučava »ex cathedra« (DH 3074).

Što to znači? Odgovor se nalazi u samoj konstituciji i izvornom tekstu: »Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve« (DH 3074). Time je jasno da se naučavanje nepogrešivo naučavanje »ex cathedra« razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter.

Danas su teolozi, tragom konsititucije, suglasni kako je potrebno ispuniti tri uvjeta da bi papino naučavanje bilo »ex cathedra«:

1) kada papa naučava kao nasljednik Petra upotrebljavajući sav svoj apostolski autoritet;

2) kada se radi o nauku koji se tiče vjere i morala i

3) kada se izričito definira ono što u Crkvi treba biti držano kao objekt vjere.

Na II. vatikanskom koncilu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« snažno je, premda ne bez dvoznačnosti naglašen kolegijalni karakter učiteljstva i međusobna povezanost pape i ostalih biskupa (LG 22).

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr