Miro Gavran je suvremeni hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Trnava, nedaleko od Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Njegove knjige su imale preko 250 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Ovoga mjeseca je pune tri godine kako je Miro Gavran na čelu Matice hrvatske, najvažnije kulturne institucije u Hrvatskoj. Stoga je, između ostaloga, i to bio povod našem razgovoru s njim.
Gavran: ‘Ja sam onaj tko priča priče’
Narod.hr: Biste li još uvijek sebe opisali kao nekoga tko uživa u pričanju priča?
Gavran: Tako me jednom, prije četvrt stoljeća, opisao književni kritičar Novoga lista Marinko Krmpotić. Doista, ja sam onaj tko priča priče i pri tome neizmjerno uživa. Da li su te priče u formi romana, pripovijetke, drame, komedije, libreta za mjuzikl ili filmskog scenarija, to je manje važno. Još od pradavnih pećinskih vremena ljudi vole pričati priče, a vole ih i slušati. Vječna je ljudska potreba za pričom u kojoj ćemo doznati nešto o životima drugih ljudi, kako vole, kako mrze, kako prijateljuju, kako doživljavaju uspone i padove… U svim tim pričama čitatelji ili gledatelji u tuđim sudbinama otkrivaju i djeliće svoga životnoga iskustva.
Narod.hr: Jednom ste prilikom rekli da je umjetnost mješavina imaginacije i našeg životnog iskustva. Kako balansirati?
Gavran: Prenijeti neki događaj dokumentarno i doslovno iz života na papir gotovo je nemoguće… a i nepotrebno. Ma kako nešto snažno bilo doživljeno u našem životu, to nam nije garancija da će u našem romanu to zazvučati uvjerljivo.
Dostojevski je jednom rekao: “Da bi istina djelovala uvjerljivo, dodajte joj malo laži”. Naš osobni doživljaj nadograđen literarnom imaginacijom dosegnut će uvjerljivost samo ako nam je cilj literarna uvjerljivost, a ne dokumentarna istina. A iskustvo svakako pomaže da se dođe do balansa, te da možemo i na svoje osobne doživljaje gledati kao na tuđe. A to znači objektivno… uzimajući iz njih samo ono što može koristiti našoj priči.
Rana i kasnija djela
Narod.hr: Vaša rana prozna djela nadahnuta su životom u provinciji. Koliko Vas je to odredilo i u kasnijim djelima?
Gavran: Moje prve prozne knjige romani Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, zbirka kratkih proza Mali neobični ljudi bili su situirani u mojoj rodnoj Slavoniji, što je logično. Ondje sam proživio djetinjstvo i ranu mladost i imao sam snažnu potrebu pripovijedati o meni poznatome prostoru… S vremenom će mojim prostorom, i u životnom i u književnom smislu, postajati sve više i Zagreb… Ali i “pod moje stare dane”, u romanima Nekoliko ptica i jedno nebo i u Portretu duše, Slavonija nalazi svoj prostor… A i Zagreb.
Naravno, moja romaneskna biblijska trilogija koju čine Judita, Krstitelj i Poncije Pilat, poput biografskog romana Kafkin prijatelj, potražili su udaljene druge prostore, jer su bile u pitanju takve priče i takvi junaci. Sve je to legitimno… Pisac se s vremenom zasiti istih prostora i istih tema, pa se upusti u nove avanture koje mogu biti osvježenje i njemu i njegovim čitateljima.
Povijest GavranFesta
Narod.hr: Kako biste saželi GavranFest od njegovih početaka do danas? Kako osobno proživljavate njegov rast, pa i činjenicu da ste jedini živući pisac koji ima “svoj” festival?
Gavran: Prije dvadeset i jednu godinu sve je otpočelo u povijesnom slovačkom gradu Trnavi u Kazalištu “Jana Palarika”. Dogodila su se četiri GavranFesta u Slovačkoj, jedan u Krakovu, jedan u Beogradu, dva u njemačkom Augsburgu i čak šest izdanja toga festivala u češkom Pragu.
21. studenoga otpočinje 15. GavranFest u Minhenu, treći po redu u Njemačkoj. Istinski mu se veselim. Sve će se dogoditi u Teamtheateru u centru Minhena. Organizaciju vodi “Hrvatska kuća” iz Minhena. Do sada sam imao 25 premijera u Njemačkoj i Austriji, pa bi festival mogao pridonijeti mojoj dodatnoj recepciji na njemačkom govornom području.
>Teatar Gavran: Zatvaranje 3. Zagrebačkog festivala monodrame
Svi ti festivali meni su mnogo značili. Na njima sam susreo stotine glumaca i desetke redatelja i prevoditelja koji su se bavili mojim tekstovima. Mnoge sam po prvi puta susreo baš na tim festivalima. Sada, sa distancom od dva desetljeća, usuđujem se reći da je mojoj velikoj recepciji diljem svijeta sigurno puno pridonio ovaj festival.
Jednom je, prije desetak godina, i u dalekom Japanu bio objavljen tekst o GavranFestu. Drag mi je taj festival. Bogu sam zahvalan na njemu. A zahvalan sam i vrijednim organizatorima iz čak pet zemalja koji su morali odraditi velike poslove da bi se svi ti festivali dogodili. Umišljam da ti festivali nisu bili važni samo meni, nego i brojnim kazalištarcima iz različitih zemalja koji su se na njima upoznali i razmijenili svoja iskustva.
Rad na filmu o Zrinskome i Frankopanu
Narod.hr: Na kojim projektima trenutno radite?
Gavran: Ljeto sam proveo ispisujući završnu verziju dvosatnog dugometražnog igranog filma “Urotnici” o Petru Zrinskome i Franu Krsti Frankopanu. U filmu opisujem njihovih posljednjih sedam godina prije njihova smaknuća u Bečkom Novom Mjestu. Kao student dramaturgije prije 41 godinu sam ispisao istoimenu kazališnu jednočinku sa samo dva lica u kojoj sam opisao njihovu zadnju noć u tamnici. To su uprizorila tri teatra u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru…
A sada je to raskošna epska priča sa 55 junaka čija se radnja zbiva u Beču, Čakovcu, Veneciji, Kraljevici, Požunu… Redatelj je Bobby Grubić, trostruki dobitnik najznačajnije američke televizijske nagrade “Emmy”. Početne scene su snimljene proljetos u Čakovcu… Nakon viđenih prizora se zainteresirala i jedna mađarska producentska kuća. Nadam se da ćemo dobiti snažnu povijesnu priču s izobiljem emocija i dramatičnih scena o iznimno važnim osobnostima iz hrvatske povijesti.
A u Teatru Gavran mi je zadnja premijera izvedena u veljači. Riječ je o komediji Agencija za sreću koju je publika jako lijepo primila. A ono što me posebno veseli je da ove jeseni imam čak deset inozemnih premijera od čega čak pet u Turskoj, u pet različitih turskih gradova.
Autobiografski elementi u djelima
Narod.hr: Je li pogrešno reći da su sva Vaša djela na neki način autobiografska?
Gavran: Ona vezana uz Slavoniju nosila su malo više autobiografskih elemenata… Ipak, sam ja sramežljiv čovjek i nikada se nisam volio na izravan način “razotkrivati”, tako da sam na nevidljiv način sakriven u brojnim različitim svojim junacima. Možda najviše mene ima u mojim knjigama za djecu i mlade… Tu sam znao posegnuti za događajima i osjećanjima koja su me odredila u godinama odrastanja.
Narod.hr: Kako ocjenjujete trenutno stanje u hrvatskoj kulturi?
Gavran: Nezahvalno je davati paušalne ocjene. Osim što se usuđujem ustvrditi da, uzmemo li u obzir da smo malobrojna nacija, od svega četiri milijuna ljudi u domovini i možda još dva milijuna izvan Lijepe Naše, ipak imamo izobilje talentiranih ljudi na svim umjetničkim područjima. Morali bismo biti s time zadovoljni.
Narod.hr: Što mislite o konceptualnoj umjetnosti u Hrvatskoj? Pratite li je uopće?
Gavran: Volim likovnu umjetnost, ali u zadnjem romanu Portret duše uz sedam žena koje opisujem, vezivni lik je muškarac slikar koji slika portrete. A za napraviti dobar portret i prije pet stoljeća, a i danas, morate imati istinski dar, zanat, nadahnuće i vještinu. Dakle, moj glavni junak nije slučajno portretist, a ne konceptualni umjetnik. Ne pratim konceptualnu umjetnost, osim sporadično.
Narod.hr: Kakav je Vaš stav o performansima? Smatrate li da često prelaze granice dobrog ukusa u pokušajima prenošenja umjetničkih poruka?
Gavran: Nemam ništa protiv dobrog, duhovitog ili sugestivnog performansa, ali to nije ona vrsta umjetnosti za kojom ja tragam.
Financiranje kulturnih i ‘kulturnih’ programa
Narod.hr: Smatrate li da je javno financiranje kulturnih ustanova i programa u Hrvatskoj pravedno raspodijeljeno? Odnosno, ima li, po Vašem mišljenju, kulturnih ili “kulturnih” programa koje jednostavno ne bi trebali plaćati porezni obveznici?
Gavran: Vjerujem da je za hrvatsku kulturu dobro da se potiču različiti oblici i žanrovi. Te, kako nismo veliko tržište, jasno je da bez pomoći države ne bi bilo ni opere, ni filharmonije, ali ni eksperimentalne umjetnosti. Samo je bitno da dotirani umjetnici nikada ne zaborave da država nije tu da bi njih sufinancirala, nego je zato tu da sufinancira publiku.
U promišljanju kulturne politike bilo koje države, pa tako i Hrvatske, na prvo mjesto trebamo staviti “potrebe publike”. A kroz zadovoljavanje potreba publike na svoje će doći i umjetnici koji rade za tu publiku. Ali, ako se zaboravi na publiku, onda je to loše za bilo koju i bilo čiju kulturnu politiku.
Narod.hr: Osjećate li napredak u radu Matice hrvatske otkako ste na čelu te najstarije kulturne institucije?
Gavran: Osjećamo… A imamo i jasne statističke pokazatelje. U ove tri godine uvećali smo broj naših programa za četiristo postotaka u odnosu na stanje prije četiri godine. Imali smo u prošloj godini preko dvjesto događaja u središnjici u Zagrebu i preko pet stotina i pedeset događaja u našim ograncima.
Pokrenuli smo Festival knjige u Matici hrvatskoj, Matičin podcast. Pokrenuli tribinu Sučeljavanja u Matici hrvatskoj. Donijeli Zakon o hrvatskom jeziku. S Družbom “Braća Hrvatskog Zmaja” inicirali da Sabor proglasi 2025. godinu 1100.obljetnicom uspostave Hrvatskoga kraljevstva.
Prošloga tjedna proslavili smo 800. broj obnovljenog Vijenca, dvotjednika za kulturu i društvena pitanja, upriličili desetke simpozija, okruglih stolova, promocija, tribina.
Budućnost Matice hrvatske
Narod.hr: Raste li broj ogranaka Matice? Hoće li njezin put u očuvanju hrvatske tradicije, identiteta, pa i domoljublja biti ugrožen u nekim budućim vremenima?
Gavran: Osnovali smo ili obnovili 13 novih ogranaka u protekle tri godine. Sada imamo 133 ogranka od kojih 104 u Hrvatskoj, 19 u Bosni i Hercegovini, a deset diljem svijeta. Uvećali smo članstvo za 1750 novih članova, među kojima je jako puno studenata i mladih…
Doista se osjeća neki novi zanos i Matica postaje iznimno živa institucija važna Hrvatima i u domovini i izvan nje. U protekle 183 godine koliko Matica hrvatska postoji, promijenilo se pet država u kojima su Hrvati živjeli, a s Europskom Unijom to je šest država. A Matica je bila i ostala graditeljicom i čuvaricom našeg identiteta, kulture, znanosti i gospodarstva.
>Matica hrvatska objavila važan dokument koji bi svi trebali pročitati: Društveno stanje je nezdravo i dugoročno opasno
Matica je uz Katoličku crkvu bez sumnje najvažnija institucija hrvatskoga naroda. I nemam ni najmanje sumnje u to da će njezino značenje i u budućnosti biti važno za našu opstojnost kao što je bilo i u proteklih osamnaest desetljeća… Ali, sve ovisi ipak ponajviše o nama samima.
Žao mi je da nemamo veću potporu od države i da se moramo snalaziti preko sponzora i donatora kao što su se snalazili naši predšasnici u devetnaestom stoljeću.
A prije mjesec dana smo izišli pred javnost s Izjavom o prošlosti i budućnosti naše domovine kojom smo željeli poslati poruku hrvatskoj javnosti na što ćemo usmjeriti svoju pozornost u mjesecima i godinama koje su pred nama.
* Ovaj članak omogućuju donacije naših čitatelja. Podržite i vi slobodno i neovisno novinarstvo koje stoji uz prave vrijednosti putem DONACIJE.
Izvor: narod.hr
