Dana 18. srpnja 1942. završila je bitka na Kozari koja je počela u lipnju iste godine. Ishod je bio potpuni poraz partizana od strane vojske NDH i njemačkih snaga na drugoj strani. U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i znatne domobranske i ustaške snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Operacija njemačkih snaga i NDH protiv kozaračkih partizana te sudbina i stradanje osoba zarobljenih tijekom operacije, tema su niza publikacija objavljenih u vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Događaji na Kozari 1942., u dijelu hrvatske javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u zbrinjavanju kozaračke djece. Namjera ovog priloga je — prije svega korištenjem izvornih i objavljenih dokumenata nastalih tijekom Drugoga svjetskog rata — pokušati ponovno opisati sudbinu osoba koje su zarobljene tijekom operacije na Kozari, piše u svom znanstvenom radu „Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece“ dr. sc. Nikica Barić.
Od početka 1942. vlasti NDH, zajedno s njemačkim i talijanskim predstavnicima, planirale su i provodile niz operacija za uništenje partizanskih jedinica na teritoriju NDH. Tako su visoki predstavnici NDH i njemačke vojske dogovorili operaciju protiv partizana u sjeverozapadnoj Bosni, točnije u planinskom području Kozare i Prosare. To je područje na sjeveru omeđeno rijekom Savom, na zapadu rijekom Unom, a na njegovoj južnoj strani su Prijedor i Banja Luka, mjesta koja su u to vrijeme bila pod nadzorom NDH. No, sredinom svibnja 1942. partizani su ušli i u Prijedor. Krajem svibnja 1942. ustrojena je njemačka Borbena skupina „Zapadna Bosna“, pod zapovjedništvom generala Friedricha Stahla. Iako su u njezinom sastavu bile i njemačke postrojbe, glavninu su činile domobranske i ustaške snage. Namjera Borbene skupine „Zapadna Bosna“ bila je uspostava „zaprečnih skupina“ oko Kozare i Prosare, koje su trebale potiskivati i konačno uništiti partizane. Borbe su započele sredinom lipnja 1942. godine. Partizani su se branili, prelazeći i u oštre protunapade u kojima su nekim domobranskim postrojbama nanijeli znatne gubitke.
Krajem lipnja 1942. iz Srbije su stigle dodatne njemačke postrojbe kao pojačanje borbenoj skupini „Zapadna Bosna“, pa su početkom srpnja uspješno nastavljene operacije protiv partizana. Konačno je 18. srpnja operacija na Kozari i Prosari završena, kako su Nijemci kasnije ocijenili, s „velikim uspjehom“. U tim borbama partizani su pretrpjeli velike gubitke, a u gustim kozaračkim šumama zarobljene su znatne količine naoružanja i vojne opreme.
Tako je skupina „Borowski“, koja je djelovala u sastavu Borbene skupine „Zapadna Bosna“, u dnevnoj zapovijedi od 18. srpnja 1942. navela: Današnjim danom svršio je podhvat borbene skupine „Borowski« na prostoru Kozare i Prosare. Uzpjeh je bio velik. Izuzev posve malih skupina, kojima je uzpjelo, na nepreglednom zemljištu probiti se kroz naše redove, neprijatelj je uništen, odnosno zarobljen. Kraj neznatnih vlastitih gubitaka, uništila je tokom borbe sama skupina „Borowski“ više od 1.500 partizana. K tome dolazi velik broj zarobljenika. Naše su čete pronašle kuće i barake partizanskih stožera i razorile ih. Cjelokupno je stanovništvo obkoljenog područja izseljeno, te je tako provedeno temeljito čišćenje prostora. U toku je odpremanje oružja (veliki broj teških i laganih strojnica s priborom i doknadnim dielovima, puške, ručne bombe, streljivo, i drugi predmeti opreme: dojavno tvorivo, pisaći strojevi, motorni koturi, razorna sredstva), koje je nađeno u partizanskim spremištima i skrovištima. Obskrbna skladišta i spremišta odkrivaju se i nadalje, tako da plien neprestano raste.
Ovo bi, u sažetim crtama, bio opis operacije protiv partizana na Kozari. No, Borbena skupina „Zapadna Bosna“, tijekom njezinog provođenja, zarobila je brojne partizane, kao i golem broj civila na navedenom području.
Operaciju Borbene skupine „Zapadna Bosna“ protiv partizana na Kozari treba sagledati u sklopu drugih operacija koje su snage NDH — samostalno ili u suradnji s Nijemcima — tijekom 1942. provele protiv partizana, ali i četnika, i u drugim dijelovima NDH, od Korduna, preko Bosanske Posavine, do Slavonije i Srijema. Tim je operacijama, u sklopu provođenja represivnih mjera, bilo pogođeno i civilno stanovništvo, uglavnom pravoslavno. Zajedničke operacije NDH, Nijemaca i Talijana protiv partizana, provedene početkom 1942. u istočnoj Bosni predstavljaju po mojem mišljenju zasebno razmatranje. Do spomenutih operacija došlo je u okolnostima kada vlasti NDH provode širu promjenu politike prema pravoslavnom stanovništvu (osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, sklapanje primirja i sporazuma s nekim četničkim odredima, pozivanje pravoslavaca na službu u domobranske radne jedinice). Dakle, dok s jedne strane traju vojne operacija protiv partizana (nekad i četnika), pri čemu je represivnim mjerama zahvaćeno i civilno stanovniπtvo, uglavnom pravoslavno, istovremeno se pokušava provesti mjere koje bi vodile smirenju stanja i smanjivanju represije prema pravoslavnom stanovništvu.
Dodatni izvori nedvojbeno bi još bolje prikazali događaje povezane s operacijom Borbene skupine „Zapadna Bosna“ protiv partizana na Kozari, kao i sudbinu civila evakuiranih s tog područja. S druge strane, osobito kada je riječ o brojčanim podacima, vidljivo je kako su dostupni izvori i postojeća literatura različiti, zbog čega je teško utvrditi točne podatke. Primjerice — koliko je točno osoba s Kozare upućeno u njemački logor u Zemunu, ili koliko je točno djece s Kozare upućeno na određene lokacije.
Smatram da sam uspio pokazati kako većina ljudi iseljenih s Kozare nije upućena u sabirni logor Jasenovac.
Dakle, smatram krajnje upitnom tvrdnju, koja se i danas može čuti u srpskoj historiografiji, da je većina iseljenih s Kozare odmah pobijena, uglavnom u Jasenovcu. Naprotiv, vidljivo je da je Ustaška obrana težila u što većem broju uputiti iseljene s Kozare na područja sjeverno od Save i uopće nije željela primiti te ljude u logor Jasenovac. Jedan od razloga zašto iseljeni s Kozare nisu upućivani u Jasenovac nalazio se i u tome što je taj logor u spomenutom razdoblju trebao primiti velik broj Židova koje su vlasti NDH iseljavale iz njihovih domova, kako bi ih uputile u njemačke koncentracijske logore. Također se može pretpostaviti da je Ustaška obrana namjeravala iseljene s Kozare uputiti u krajeve sjeverno od Save, kako bi ti ljudi opteretili i demoralizirali slavonske partizane.
Kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini „izmišljenom“ jer im je „teško pojmiti“ da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece. Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća.
Bila je moguća zato što je sam režim — „po nalogu Poglavnika“ — tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom „nesvjesno“ pomogla politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima.
Cijeli znanstveni rad dr. sc. Nikice Barića „Kozara – sudbina zarobljenika, djece i civila“ možete pročitati ovdje
Dr. sc. Nikica Barić, znanstveni savjetnik
Rođen 1975. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1999. studij engleskog jezika i književnosti i povijesti. Na Hrvatskom institutu za povijest radi od 2001. na znanstvenom projektu “Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991.-1995.-1998.”, a trenutno je u zvanju znanstvenog suradnika. Magistrirao je u lipnju 2002. godine temom Kopnena vojska domobranstva Nezavisne Države Hrvatske, 1941.-1945. Doktorirao je u studenom 2004. s disertacijom Republika Srpska Krajina na području Republike Hrvatske 1990.-1991.-1995. (secesija, glavne značajke i slom). Tajnik i član uredništva, a od 2007. glavni urednik Časopisa za suvremenu povijest. Od 2002. do 2005. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu držao je kolegij «Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu». Za knjigu Srpska pobuna u Hrvatskoj, 1990.-1995. dobio je nagradu zagrebačkog Jutarnjeg lista za najbolju knjigu iz publicistike objavljenu tijekom 2005. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
