2. kolovoza 1990. Jugoslavija – Zašto je bilo malo Hrvata u diplomaciji Jugoslavije?

Hrvati su u Jugoslaviji bili narod koji je smetao jer se pozivao na svoje „povijesno i državno pravo”. Opstanak Jugoslavije uvijek je ovisio samo o Hrvatima pa je Beograd koristio Srbe iz Hrvatske kao sredstvo vladanja nad Hrvatima. Jedna od glavnih poluga vladanja nad Hrvatima bila je diplomacija u kojoj je bilo vrlo malo Hrvata, a oni koji su bili su služili Beogradu. Jugoslavenska diplomacija bila je kamen temeljac širenja laži o hrvatskom narodu diljem svijeta, a ostaci toga vide se i danas.

Na današnji dan 1990. objavljen je podatak da je od 2.256 zaposlenih u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove samo 267 osoba (11,8) iz Hrvatske, a i od toga broja samo je nešto više od 50 posto Hrvata. Hrvati su činili 20 posto stanovništva Jugoslavije, a u diplomaciji ih gotovo nije bilo. Sve je bilo rezervirano za Srbe, kao i u drugim važnim područjima vojske, policije i financijskom sustavu.

Za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.–29.), odnosno Kraljevine Jugoslavije (1929.–1941.), država je bila unitarna, a to nije izmijenjeno ni davanjem posebnog položaja Banovini Hrvatskoj (1939.–1941.).

Pokret nesvrstanosti

U cijelome tom razdoblju u jugoslavenskoj su diplomaciji djelovali i poneki Hrvati, no dominirali su srpski kadrovi odani režimu. Za II. svjetskog rata Nezavisna Država Hrvatska uspjela je uspostaviti diplomatske odnose jedino s državama vezanima uz Sile osovine. Institucije vlasti koje su izrasle iz tzv. antifašističkog pokreta, već su za rata uspjele ostvariti određene diplomatske kontakte (1943.), a ubrzo postići priznanje i uključenje u međunarodne organizacije (1945.).

Nakon prekida sa sovjetskim blokom (1948.), socijalistička je Jugoslavija u razdoblju hladnoga rata bila uključena u „pokret nesvrstanosti”, u kojem je važnu ulogu imao jugoslavenski predsjednik i diktator J. Broz Tito. Unatoč tomu što je nekolicina Hrvata u diplomaciji socijalističke Jugoslavije izgradila značajne karijere (npr. V. Velebit, B. Lončar) Hrvatska nikada nije bila ravnopravno zastupljena u diplomaciji Jugoslavije.

Bilo je dobrih razloga zašto je to tako.

Malo Hrvata u diplomaciji Jugoslavije

Treba istaknuti da je Hrvata bilo vrlo malo u diplomaciji Jugoslavije jer je taj dio bio najvažniji Srbima i Srbiji. Zbog toga su i među to malo Hrvata birali one koji su odani Beogradu.

Preko jugoslavenske diplomacije širene su laži o hrvatskom narodu, Katoličkoj Crkvi, kardinalu Stepincu, logoru Jasenovac, vječnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, skrivali su se partizanski i četnički pokolji nad Hrvatima i Bošnjacima, pripisivao nacizam hrvatskoj emigraciji i dijaspori te pripremao teren za trenutak kada će trebati opravdati rat i stvaranje Velike Srbije.

Nažalost, hrvatska diplomacija nije puno učinila u ovih 30 godina da se to promijeni.

Dobar dio diplomata i ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova, još iz doba Mate Granića, selektiran je od komunističkih kadrova, od kojih su mnogi bliski komunistu Budimiru Lončaru. On je bio jugoslavenski ministar vanjskih poslova koji je predstavljao Jugoslaviju kada je donesen smrtonosni embargo na oružje Hrvatskoj u UN-u u rujnu 1991. godine, čime se jasno poručilo – Hrvatska treba nestati i kapitulirati u ratu pred Srbijom.

Nisu računali na junačko srce hrvatskog dragovoljca i vojnika, i na tisuće izmoljenih krunica i Božju pomoć. Ne računaju ni danas, a velika je to zabluda.

Zbog nametnutog straha hrvatski diplomati i danas jednostavno ne rade gotovo ništa, ili što manje, na zastupanju interesa Republike Hrvatske, što je glavna dužnost svakog diplomata. Od nekoliko stotina hrvatskih diplomata u svijetu jedva da se može naći nekoliko primjera njihovih javljanja u medijima država primateljica, u kojima objašnjavaju ili negiraju još uvijek grozne napade na Republiku Hrvatsku i dostojanstvo i integritet hrvatskog naroda, kao i zločinačku i agresivnu politiku Srbije.