Formiranje »Srpske Bosne i Hercegovine« je de facto početak oružanih sukoba u toj republici i stvaranja Velike Srbije bez Hrvata i muslimana. Srbima je bio cilj zadržati okupirana područja Republike Hrvatske i, nakon što okupiraju Bosnu i Hercegovinu, tim okupiranim područjima pripojiti okupirana područja Republike Hrvatske i tako konačno ostvariti postavljeni velikosrpski cilj: stvoriti Veliku Srbiju na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Politički pluralizam u Republici Bosni i Hercegovini počeo se je razvijati u ljeto g. 1990.: prvo su Muslimani osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), pa Srbi Srpsku demokratsku
stranku (SDS) i onda Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Demokratski izbori održani su krajem g. 1990. Za predsjednika BiH izabran je Alija Izetbegović, kao predstavnik najbrojnijega muslimanskog naroda.
Međutim, dok su Muslimani i Hrvati radili na očuvanju Bosne i Hercegovine kao države triju ravnopravnih naroda, Srbi su stvarali svoje lokalne vlasti. Sve je to bilo u sustavu stvaranja srpske države do crte Virovitica–Karlovac–Karlobag. U svemu tomu pomagala im je JNA koja je, nakon napuštanja okupiranog područja Hrvatske, veći dio naoružanja ostavila okupacijskim snagama za opremanje »Srpske vojske Krajine«, a preostali dio razmjestila u Bosni Hercegovini. Tako je srpska agresija, nakon rata u Hrvatskoj, u kojem JNA nije ostvarila postavljeni strategijski cilj, u početku g. 1992. proširena na Bosnu i Hercegovinu.
U toj su zemlji, nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske, bile stacionirane velike snage JNA. Ukupna jačina snaga JNA raspoređenih u početku g. 1992. u Bosni i Hercegovini bila je: 83.000 ljudi, 460–500 tenkova, 400–420 oklopnjaka i 950–1000 topova, a broj tamošnjih srpskih dobrovoljačkih snaga u BiH kretao se je 80.000–120.000 pripadnika. »Srpska narodna skupština« u BiH već 23. prosinca 1991. donijela je odluku da se do pravoslavne Nove godine (14. siječnja 1992.) formira tzv. »Srpska Bosna i Hercegovina« što je bilo samo dan prije nego što će EZ službeno priznati neovisnost republika bivše Jugoslavije.
Formiranje »Srpske Bosne i Hercegovine« je de facto početak oružanih sukoba u toj republici. Srpskom je agresoru istovremeno bio cilj kako uz »pomoć« međunarodnih snaga (UNPROFOR-a) zadržati okupirana područja Republike Hrvatske i, nakon što okupira Bosnu i Hercegovinu, tim okupiranim područjima pripojiti okupirana područja Republike Hrvatske i tako konačno ostvariti postavljeni velikosrpski cilj, stvoriti veliku Srbiju. (Iz knjige “Hrvati – četrnaest stoljeća ustrajanosti”, dr. Anđelko Mijatović i mr. sc. Ivan Bekavac).
Genocid nad Hrvatima BiH počeo je ranije, još prilikom napada na Dubrovnik. Važno je napomenuti da je srpska vojska prije ovog čina proglašenja “srpske Bosne i Hercegovine”, u napadu na Dubrovnik i jug Hrvatske, u listopadu 1991. napravila pokolj u hrvatskom selu Ravno i okolnim zaseocima u Hercegovini, kada je pobila Hrvate u tom selu, te ih zapalila. Predjsednik BiH Alija Izetbegović dao je sramotnu izjavu i tada rekao da to nije njegov rat, premda su ubijeni građani BiH i to Hrvati. Tako nije mislio HVO, koji je naoružao hrvatski i muslimanski narod Hercegovine da ne bi bili pobijeni od četnika na sličan način kao u II. svjetskom ratu u Istočnoj Hercegovini.
Izvor: narod.hr
