Zagovarao je Hrvatsku kao državu s ograničenom samostalnošću. Već i ova prilično nepoznata ideja, pored koncepta južnoslavenstva, panslavenstva, treće federalne jedinice Austro-Ugarske ili potpune pravaške samostalnosti Hrvatske, pokazuje složenost političkih prilika u 19. stoljeću kada nastaju moderne nacionalne države.
Taj veliki Riječanin i veliki Hrvat, čovjek na kojega bismo morali biti ponosni i dičiti se njime, današnjim Riječanima, ali i većini drugih Hrvata, nažalost, gotovo je nepoznat. Reklo bi se, na temelju toga odnosa, da nije posebno važan, gotovo bismo mogli zapitati je li uopće i postojao. A postojao je i djelovao u ovom gradu, pripadao dušom i tijelom riječkim Hrvatima, borio se za njihovu „stvar” u najtežim trenucima, kada je i sam njihov opstanak bio ozbiljno doveden u pitanje. Hrvatski građanski kulturni krug stare Rijeke, kojem je on pripadao, danas je nedovoljno poznat, slabo istražen i uglavnom zaboravljen, ističe Sušačka revija.
Književnik, pravnik, novinar i političar Marijan Derenčin rodio se 24. rujna 1836. godine u Rijeci. U rodnom gradu završio je gimnaziju, a pravo je diplomirao i doktorirao u Beču. Vrativši se u Rijeku radi kao javni bilježnik te se uključuje u politički život kao član Narodne stranke i dugogodišnji saborski zastupnik.
U vrijeme bana Ivana Mažuranića postaje odjelni predstojnik za pravosuđe (1876. do 1883.). Na toj poziciji izradio je više suvremenih zakona, a posebno se posvetio poboljšanju zatvorskog sustava.
Godine 1880. pristupa Neodvisnoj narodnoj stranci protiveći se južnoslavenskoj ideji, ali i pravaškom zahtjevu za samostalnom hrvatskom državom. U mnogobrojnim polemičkim tekstovima zagovara ideju Hrvatske kao države s ograničenom samostanošću u sklopu dualistički uređene Monarhije.
Derenčin je bio i stručnjak za kazneno pravo, kriminolog i penolog. Bio je dio odvjetničkog tima na suđenju sveučilištarima ( Radić, Vidrić…) koji su 1895. godine na Trgu bana Jelačića spalili mađarsku zastavu.
Anonimno je tiskao alegorijski dramolet Zaruke Hrvatske, u kojem se zauzimao za teritorijalni integritet hrvatskih zemalja navodi enciklopedija.hr. Napisao je nekoliko dramskih tekstova, većinom satira na aktualno političko stanje u kojima se obračunavao s političkim neistomišljenicima – Loubet u Alžiru, Slijepčeva žena, Primadona, Tri braka, Ladanjska opozicija, Ministerijalni savjetnik i druge. Pisao i politološka djela, a najznačajnije je Evolucija političkih ideja. Kao novinar pokrenuo je i uređivao riječki tjednik Pravnik.
Pod pseudonimom Dundo Maroje (ostali su Milivoj Primorac i Rodoljub), u “satiričko-humorističkom listu” Satir, koji je izdavao Mile Maravić, kao urednik potpisivao je 1901. (dvanaest brojeva) epigrame, satiričke crtice, pošalice i rimovane glose o aktualnim političkim prilikama.
Marijan Derenčin preminuo je u Zagrebu 1908. godine.
