Na današnji dan prije 27 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Embrargo je za Hrvatsku značio početak kraja, ali ne i za branitelje i junake iz MUP-a, ZNG-a, HOS-a, dragovoljačkih postrojbi koji su, i za nas, obranili domovinu i sačuvali opstojnost hrvatskog naroda. A danas im se skidaju spomen ploče, dok Budimir Lončar uživa mirovinu nakon što je nakon svega bio savjetnik dvojice predsjednika Hrvatske, države koju je osudio na smrt.
Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik, piše vecernji.hr
Embargo je tada za RH zapravo značio smrtnu presudu.
Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo.
Britanska diplomacija nalazi rješenje.
Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova Jugoslavije i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.
Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”.
Prošlo je od toga dosta godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv tadašnjegpredsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik! U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija.
Vijeće sigurnosti, dakle, donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”.
U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.
“Svrgavanje neofašista” je počelo već 1. listopada. Srbija koristi embargo i šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.
Hrvatska je dovedena pred smrt.
Nadljudskim naporima i žrtvama svih branitelja, i HOS-ovih, Hrvatska se uspjela obraniti. U međuvremenu, HOS-ovi vojnici su u slobodnoj Hrvatskoj demonizirani i „ustašizirani“ čak do današnjeg dana, a Budimir Lončar je u zemlji kojoj je potpisao smrtnu presudu postao „ugledan političar“ i savjetnik dvojice predsjednika države.
Ta inverzija i preverzija je stvarnost Hrvatske i 2017. godine, tužna i žalosna stvarnost u kojoj živimo. Može li se konačno pojaviti političar od formata koji će stvari postaviti “na noge” onako kako one postoje u stvarnosti i kako narod, pa makar intuitivno, zna?
Zvonimir Despot
Tekst se nastavlja ispod oglasa
