25. siječnja 1916. Stjepan Sarkotić – zašto je Hrvatska zaboravila svoje velike vojskovođe i ratnike?

Foto: Foto von Stefan Sarkotic von Lovcen (1858-1939) in Uniform als Feldmarschallleutnant/wikipedija.hr

Kraljevinu Crnu Goru i glavni grad Cetinje, na čelu Austro-ugarske vojske, osvojio je general Stjepan Sarkotić, Hrvat iz malog sela Sinac u Gackoj dolini. On je jedan od najvećih zapovjednika slavne monarhije i najzaslužnijih hrvatskih domoljuba 20. stoljeća. Na današnji dan 1916. godine, Crna Gora je kapitulirala, a nekoliko dana ranije Sarkotić je sa svojom vojskom ušao u Cetinje.

Osim generala Stjepana Sarkotića, Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu dala veliki broj najviših časnika koji su ponijeli slavu i čast hrvatskog vojnika, a izdvajaju se: general Antun Lipošćak, posljednji vojni guverner Poljske, admiral Maksimilijan Njegovan koji je jedini došao do čina velikog admirala (grossadmiral) u mornarici, Milan Uzelac, zapovjednik zračnih snaga Austro-Ugarske i feldmaršal Svetozar Borojević, možda najslavniji zapovjednik Austro-Ugarske vojske u Prvom svjetskom ratu.

U siječnju 1916. godine, razbijeni ostaci srbijanske vojske poraženi od Austro-Ugarske, Njemačke i Bugarske povlače se preko planina Crne Gore i Albanije. Na svom putu srbijanska vojska ponovno, kao i u Prvom balkanskom ratu, čini ogromna zvjerstva nad Albancima i Crnogorcima “zelenašima” koji nisu bili za bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom.

Balkanski ratovi su donijeli svijetu začuđujuća zvjerstva srbijanskih vojnika, nepoznata modernoj europskoj povijesti, pa su se polja, rijeke i putovi crvenjeli od krvi ubijenih Albanaca od Kumanova i Skopja do Jadranskog mora. Sada Austro-Ugarska želi iskoristiti poraz Srbije i zadati “nokdaun” Crnoj Gori, saveznici Srbije.

General Sarkotić potukao Crnogorce i osvojio njihov glavni grad

Dva korpusa vojske su formirani u prosincu 1915. godine za izvršenje tog zadatka: prvi pod zapovjedništvom generala Stjepana Sarkotića u području od Trebinja do Boke Kotorske, popunjen dijelom i stanovništvom Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Oni su trebali napasti središnji dio crnogorske vojske oko planine Lovćen i crnogorske prijestolnice Cetinja (gdje je bila smještena francuska artiljerija). Sa sjevera i istoka trebao je napasti drugi korpus pod zapovjedništvom Hermanna Kövess von Kövessháza.

Središte obrane Crne Gore bila je planina Lovćen koju je branilo 2/3 crnogorskih snaga. Prije toga Crnogorci su napali pomorsku bazu u Kotoru (koji je tada bio na teritoriju druge države) pod zapovjedništvom Austro-Ugarske, koje je utemeljio upravo hrvatski general Stjepan Sarkotić. Artiljerijske borbe vođene su nekoliko mjeseci, osobito jer je francuska artiljerija pomogla Crnogorcima. Na kraju Francuzi i Crnogorci odustaju od Kotora.

Tada započinje protuofenziva Austro-ugarskih snaga koje polovinom prosinca 1915. godine zauzimaju ključne visove planine Lovćen gdje je prije bila smještena francuska artiljerija, pa je do 11. siječnja 1916. godine gotovo cijeli Lovćen bio u rukama Austro-Ugarske.

U međuvremenu je i Nikšić došao pod opsadu, a glavnina Austro-ugarskih snaga na čelu sa Sarkotićem stiže i do Cetnija. Dana 13. siječnja Sarkotić ulazi u Cetinje, a crnogorski kralj Nikola I. odlazi u Albaniju, pa u Italiju. Odatle je zahtijevao nastavak borbe, te u slučaju potrebe povlačenje za vojskom Srbije u Albaniju, ali ministri koji su ostali u Crnoj Gori potpisuju predaju.

Stjepan Sarkotić – život generala koji je sanjao slobodnu Hrvatsku

Početkom Prvoga svjetskog rata, Sarkotić je zapovijedao 42. domobranskom pješačkom divizijom, u sastavu 12. korpusa generala baruna von Rhemen zu Bärensfelda. Budući da se iskazao u borbenim djelovanjima na srbijanskoj bojišnici, 1914. proglašen je vitezom 2. reda željezne krune, da bi krajem te godine bio imenovan vojnim upraviteljem Beograda. Promaknut je u čin generala pješaštva, a car Franjo Josip imenovao ga je 22. prosinca 1914. godine zapovjednim generalom u BiH i Dalmaciji, s odgovornošću vojnoga upravitelja.

Na tragu austrougarskih uspjeha u ratu sa Srbijom, 1915. organiziran je austrijski pohod na Crnu Goru, a u siječnju 1916. godine, pod Sarkotićevim su zapovjedništvom osvojeni Lovćen i Cetinje, zbog čega je general odlikovan Leopoldovim odličjem prvoga reda s mačevima, te brončanim vojnim odličjem za zasluge s mačevima. Godinu poslije dobio je i plemićki status, postavši barunom (prezimenu je dodao von Lovćen) i 17. studenog promaknut u čin general-pukovnika.

Kao osmi po redu zemaljski poglavar BiH, barun Sarkotić bio je osobito svjestan potrebe rješavanja nacionalnih pitanja južnoslavenskih naroda, a kako se rat bližio kraju, postalo je sve razvidnije kako postojeća austrijska i mađarska politika vode Monarhiju u propast. Sarkotić je izrastao u gorljivoga zagovornika trijalističkoga uređenja (trijalizam ili podjela na tri dijela zamisao je i težnja da se Austro-Ugarsku monarhiju preuredi u državnu zajednicu u kojoj bi, uz Carevinu Austriju i Kraljevinu Ugarsku, postojala i treća ravnopravna jedinica koja bi okupljala južne Slavene u jednu državnu cjelinu, predvođenu Kraljevinom Hrvatskom, a istaknutim pobornicima te zamisli unutar Habsburške obitelji bili su i obadva prestolonasljednika Rudolf i Franjo Ferdinand, zbog čega je potonji i ubijen u Sarajevu), pozivajući se na hrvatsko državno pravo, na osnovu kojega je BiH i pripala Austro-Ugarskoj na Berlinskomu kongresu, 1878. godine.

Neodlučnost carskih vlasti u razmatranju nužnih preustroja vodila je sve većim problemima, a Sarkotić se našao na mjestu upravitelja prostora s najviše pobunjeničkih pokreta i protudržavnih komešanja. Nastojeći očuvati Monarhiju i, prije svega, spriječiti moguće pripojenje BiH Srbiji, Sarkotić je u ožujku 1918. predložio caru pripajanje BiH Hrvatskoj, a kako je odgovor izostao, dva mjeseca poslije predložio je dodjeljivanje autonomije Bosni i Hercegovini, kao corpus separatum pod austrijskom krunom. Krajem svibnja te godine, on ponavlja prijedlog pripajanja BiH Hrvatskoj, nakon čega, u rujnu, carska vlast šalje mađarskoga grofa Istvana Tisza, na procjenu stanja. Sarkotić se nevoljko pokorio volji novoga cara Karla, ali je Tiszin posjet Sarajevu ocijenio sasvim neuspjelim i žalosnim okončanjem jedne pogrješne politike.

Tisz je, naime, htio pripojiti BiH Mađarskoj, što je naišlo na žestok otpor kod srpskih nacionalista, dok je Sarkotić ustrajavao u zamisli ujedinjavanja Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, kao i širega preustroja organizacije upravne vlasti u Monarhiji, snažno se opirući sve izraženijoj političkoj zamisli među Hrvatima o ujedinjenju južnoslavenskih zemalja sa Srbijom. Nakon vojnoga sloma Bugarske (rujan 1918.), barun Sarkotić i ministar financija Alexander Spitzmüller (BiH nije priključena Trojedinoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ali nije niti ugarskomu dijelu carstva, nego je pripojenjem Monarhiji stavljena pod zajedničku upravu ministarstva financija) poslali su predstojniku careva vojnoga ureda, generalu Egonu Zeidler-Sternecku, brzojav u kojemu su naveli kako će na jugu Monarhije doći do posvemašnje destrukcije ukoliko ne dođe do ujedinjenja Dalmacije i Bosne i Hercegovine s Hrvatskom i Slavonijom. Upozorili su kako je to posljednji trenutak za provedbu toga rješenja: Ne bude li iskorišten taj posljednji trenutak, dinastiji i Monarhiji će vjerno hrvatstvo biti neopozivo otjerano u jugoslavensku kolotečinu, u kojoj će i ono propasti.

Do preustroja Monarhije u trodijelnu zamalo je došlo u listopadu 1918. godine, dva dana nakon sjednice zajedničke vlade, kada je ministar Spitzmüller uspio uvjeriti cara Karla u prednost trijalističkoga rješenja. No, stvar je propala žestokim protivljenjem mađarske strane, koja je i ostala najvećim krivcem za izostanak provedbi prijeko potrebnih preustroja koji, barem, donekle mogli odvesti sudbinu ovoga dijela svijeta u drugomu smjeru. Monarhija se nezaustavljivo počela raspadati…

Sudbina slavnih generala I. svjetskog rata i nepravedni zaborav

Stjepan barun Sarkotić je, dana 3. studenog 1918. godine, upravu nad BiH predao Glavnomu odboru Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Slomom Austro-Ugarske monarhije završila je i njegova vojna karijera. Po umirovljenju, kratko je živio u Hrvatskoj, ubrzo se trajno nastanivši u Beču, nikada pomiren s uspostavom Kraljevine SHS i dominacijom srpske kraljevske obitelji u njoj. U Beču je, zajedno s istaknutim pripadnicima hrvatskih iseljeničkih državotvornih snaga, pukovnikom Ivanom Perčevićem i Stjepanom Duićem, osnovao Hrvatski komitet, ali bez ikakve potpore nove austrijske vlasti koja je uspostavljala dobre odnose s Kraljevinom Jugoslavijom. U austrijskoj tiskovini Reichpost pisao je protiv Jugoslavije i Karađorđevića, zalažući se za hrvatsko osamostaljenje, došavši čak i u sukob sa Stjepanom Radićem, kojemu je zamjerao suradnju s Beogradom.

Sarkotić je, duboko razočaran politikom europskih zemalja, preminuo u Beču, 16. listopada 1939. godine, u praskozorje Drugoga svjetskog rata. Pokopan je na središnjemu bečkom groblju, a tijelo mu je, po njegovoj želji, posuto ličkom zemljom da ga bar donekle pokriva hrvatska zemlja, dok mu domovina ne pripravi dostojan grob u svom krilu. Na njegovu grobnom mjestu piše: Ovdje počiva k. u. k. istinski tajni savjetnik i general-pukovnik Stefan Sarkotić von Lovćen za vrijeme Svjetskog rata poglavar Bosne i Hercegovine i zapovjedni general u Bosni-Hercegovini-Dalmaciji, rođ. 4.X.1858. u Sincu, umro 16.X.1939. u Beču.

Godine 1916. proglašen je počasnim građaninom grada Zagreba.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Svi hrvatski generali, vrhunski vojni zapovjednici, su stvaranjem Jugoslavije umirovljeni da bi mogao prevladati srpski, daleko manje vojnički obrazovaniji i nesposobniji kadar.

Najveći hrvatski vojnički geniji i zapovjednici Sarkotić, Lipošćak, Borojević, Njegovan i Uzelac  otišli su u Austriju, prva trojica su tamo umrli, dok su se Njegovan i Uzelac kasnije vratili u Zagreb. Emil Uzelac je preživio i II. svjetski rat, te bio uhićen, bačen u tamnicu i mučen od komunističkih vlasti.

Pred Drugi svjetski rat nije bilo Hrvata i generala među zapovjednicima vojske Jugoslavije, premda su u Austro-Ugarskoj činili značajan i vrhunski časnički kadar, od generala naniže po vojnom ustroju. Slična situacija je bila i u drugoj Jugoslaviji, kada je JNA praktički postala srpska vojska sa tek ponekim visokim časnikom koji se smatrao Hrvatom.

Zbog toga je JNA od početka i mogla nastupiti kao Vojska Srbije i napadati isključivo hrvataska mjesta i gradove iz pomoć paravojnih jedinica Srba. To je krunski dokaz da je i prva i druga Jugoslavija bila prvenstveno – velikosrpska država.

Došao je trenutak, 100 godina od završetka I. svjetskog rata, da se Hrvatska konačno sjeti i trajno obilježi ulicama, trgovima i na drugi način svoje slavne zapovjednike i vojnike I. svjetskog rata, njih 138.000 poginulih iz mnogih velikih bitaka. I ne samo njih, nego i svih slavnih osoba hrvatske povijesti iz razdoblja prije stvaranja Jugoslavije. Naime, komunisti su svjesno prekrižili taj dio povijesti da bi eutanazirali Hrvate u pomisli da je život u zemlji i na Zemlji počeo od ‘crvenih revolucionara’.

A hrvatska povijest je slavna i vrijedna spomena.

Izvor: narod.hr/prvi.tv