25. veljače 1990. završen je Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice, a za predsjednika HDZ-a izabran je budući prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Samo dva mjeseca uoči prvih demokratskih višestranačkih izbora – nakon 45 godina komunističkog totalitarizma, jednoumlja i represije – bio je to prvi osnivački sabor jedne demokratske stranke u Hrvatskoj. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta – njih ukupno 1.760 – za predsjednika su izabrali utemeljitelja stranke dr. Franju Tuđmana. Na Saboru su u svojstvu gostiju nazočili konzuli SAD-a, Francuske, Italije i ondašnjeg SSSR-a te predstavnik kanadskog veleposlanstva. Ukupno je bilo 297 promatrača, 320 gostiju i 54 predstavnika različitih medija.
Nadolazeća hrvatska sloboda
Režimska glasila, između ostalog i Televizija Zagreb (danas HTV), na sva zona su se raspisala o „ustaškom saboru“. Takav medijski govor rabljen je posebno zbog povijesnih hrvatskih zastava koje su se tada prvi put javno pojavile u glavnom gradu Hrvatske nakon 1945. Do tada je 45 godina nošenje hrvatske trobojnice s hrvatskim grbom bilo kažnjivo djelo, a radi takvog prekršaja tisuće nevinih Hrvata su završavale na teškim robijama. Na Prvom saboru HDZ-a hrvatske trobojnice su prvi puta ponosno podignute visoko u zrak kao znak nadolazeće hrvatske slobode, ali i otpor otvorenim prijetnjama Srba na rat i istrebljenje Hrvata, a koje su svakodnevno dolazile iz Beograda.
Pokojni predsjednik CK Saveza komunista Hrvatske, a kasnije i predsjednik današnjeg SDP-a, dao je sramotnu izjavu da je „HDZ stranka opasnih namjera“ jer „izaziva avet NDH“.
Kasnije se pokazalo da je izjava trebala biti usmjerena na adresu velikosrpskih šovinista koji su pokušali etnički očistiti ubijanjem i protjerivanjem hrvatskog, bošnjačkog i albanskog stanovništva s teritorija na kojima su zacrtali granice Velike Srbije. Tako su u praksi proveli upravo ono za što su optuživali sudionike Prvog općeg sabora HDZ-a.
Nakon svega dva mjeseca od Prvog sabora, HDZ je pobijedio na prvim slobodnim parlamentarnim izborima u (tada) SR Hrvatskoj i na čelu s predsjednikom Tuđmanom najavio otvoreni otpor velikosrpskoj agresiji, a koji do tada zbog politike Saveza komunista Hrvatske gotovo nije ni postojao.
