Njegov kult jako je raširen na Istoku, posebno kod Grka, ali i kod katoličkih Hrvata. Po njemu je ime dobio i veliki hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, pa danas svoj imendan slave i Zvonimiri.
Danas je sv. Demetrije, đakon i mučenik. Premda ga se većinom spominje kao solunskoga mučenika, on se slavi u Srijemu i to u starijoj tradiciji. Dio njegovih relikvija prenesen je u Solun i ondje položen u baziliku koja je sagrađena njemu u čast. Tamo se iznimno brzo razvilo štovanje ovog mučenika koje je bilo još izrazitije kad je razoren stari grad Sirmium, današnja Srijemska Mitrovica.
Rođen je oko 270. kao sin visokog vojnog časnika. Đakon sirmijskog biskupa mučenika Ireneja, za Dioklecijanova progonstva osuđen je na smrt, mučen i pogubljen na jednom od savskih mostova oko 304. zbog čuvanja svetih knjiga. Najpoznatiji je od takozvanih srijemskih mučenika. Na mjestu pogubljenja izvan zidina Sirmija bila mu je podignuta bazilika. Kad je hunski kralj Atila 441. razorio Sirmij, relikvije su mu prenesene u Solun, u kojem je postao domaći svetac, a njegova bazilika (V. stoljeće) sjedište štovanja za sav kršćanski Istok.
U srednjem vijeku bio je omiljeni zaštitnik vojnika, vitezova i križara. Sačuvano je 20 svečanih govora koje su o njemu izrekli visoki crkveni dostojanstvenici. Antički Sirmium, u IV. stoljeću, politička i crkvena metropola rimske Panonije, nazvan je 1180. po crkvi Sv. Demetrija Civitas Sancti Demetrii, potom Dmitrovica, pa Mitrovica i na kraju Srijemska (Sremska) Mitrovica.
Stoga je Sv. Demetrije zaštitnik Srijemske Mitrovice, grada, župe i Srijemske biskupije. Zaštitnik je i Soluna, Venecije Beograda te mnogih drugih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem kršćanskog svijeta i u hrvatskim krajevima.
Njegov kult jako je raširen na Istoku, posebno kod Grka, ali i kod katoličkih Hrvata. Po njemu je ime dobio i veliki hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, pa danas svoj imendan slave i Zvonimiri i Zvonke.
Kralj Zvonimir – što treba znati o slavnom dobu Hrvatskog Kraljevstva?
Zvonimir je došao na hrvatsko prijestolje usprkos tome što nije bio iz hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića. U tome je uspio zahvaljujući tome što je imao podršku mađarske vladarske dinastije – Arpadovića i mađarskog kralja Ladislava čiju sestru Jelenu je oženio. Ubrzo nakon Zvonimirove smrti mađarski kralj Ladislav je postavio zahtjev za hrvatskim prijestoljem pozivajući se na srodstvo sa kraljicom.
Nakon krunjenja za hrvatskog kralja u crkvi Sv. Petra u Solinu 4. listopada 1075. godine, Zvonimir svoju prijestolnicu prenosi u Knin. On je jedini hrvatski kralj kojega je krunio rimski papa, točnije njegov poslanik Gebizon.
Zvonimir je ujedinio dalmatinske gradove te Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska je bila u miru sa svim susjedima.
“Hrvatska kronika” pripovijeda o Zvonimiru: “I za dobrog kralja Zvonimmira bijaše vesela sva zemlja, jer bijaše puno svakog dobra i gradovi puni srebra i zlata”.
Za vrijeme Zvonimirovog kraljevanja crkva Sv. Marije (koja se vjerojatno nalazila kod današnjih Loredanovih vrata) posvećuje se u katedralu, a time je kninsko naselje u predgrađu dobilo status grada. U to vrijeme se kninsko predgrađe s kastrumom sjedinjuje u urbanu cjelinu. Knin s Kapitulom i Biskupijom u neposrednoj blizini u to doba feudalne Dalmatinske Hrvatske postaje vrlo važno uporište širenja kulture.
Kao papin vazal, kralj Zvonimir sudjelovao je s hrvatskom mornaricom zajedno s Normanima u borbama s mletačko-bizantskim brodovljem od 1081. do 1085. godine.
Kao svog vazala papa Urban II. pozvao je 1088. godine kralja Zvonimira da se uključi u križarski rat. Tim povodom Zvonimir je sazvao sabor u “Petih crikvah u Kosovi” u današnjoj Biskupiji.
Prema, Poljsko ugarskoj kronici iz 14. stoljeća i dodatku hrvatskoj redakciji ljetopisa Popa Dukljanina napravljenom u 15 stoljeću narod se nije odazvao pozivu Zvonimira da se krene u križarski rat nego je pogubio svojeg kralja. No, po ranijim izvorima i to povelji Zvonimirovog suvremenika, Stjepana II. od 8. rujna 1089, kao i po Tominoj kronici iz 13. stoljeća Zvonimir je umro prirodnom smrću.
Prisega hrvatskog kralja Zvonimira, Vatican, 1611., nepoznati autor
Hrvatsko kraljevstvo u doba hrvatskih kraljeva:
