26. ožujka 1943. Herbert Marcuse – glavni ideolog Nove ljevice čiji je cilj bio izvršiti ‘kulturnu revoluciju’ i promijeniti Zapad

Foto: Snimka zaslona

Krajem ožujka 1943. Marcuse se pridružuje još jednom članu Frankfurtske škole u radu za američke tajnu službu Office of Strategic Services, iz koje je nastala CIA. Nakon rata Marcuse, poznati član Frankfurtske škole, postao je vodeći ideolog Nove Ljevice, koja je bila ideološki pogon za 1968. i ‘kulturni prevrat’ na sveučilištima u SAD-u. Ta ‘kulturna revolucija’ će se proširiti na cijeli svijet i promijeniti sliku svijeta do današnjih dana.

Što je Nova ljevica?

Nova ljevica je naziv za skupinu radikalnih mislilaca koji su u razdoblju između kasnih 1950-ih i ranih 1970-ih nastojali ponovno oživjeti socijalističku misao, odbacujući pritom neke od vrijednosti tradicionalne ljevice. Pokret je započeo na britanskim i američkim sveučilištima, a vrhunac je dosegnuo u obliku studentskih pokreta 1968. u Europi, te pokreta protiv Vijetnamskoga rata u SAD-u. Ovi pokreti rušili su sve društvene konvencije koje se tiču obitelji, vjere, domoljublja i bilo kojih drugih vrijednosti izgrađenih kroz ljudsku povijest, a promovirale radikalni feminizam, slobodan seks, pobačaj (čak i do 9 mjeseca jer su zastupali mišljenje da je dijete „dio ženskog tijela“ dok se ne rodi, što je moderna znanost opovrgnula), radikalne ekološke pokrete iz kojih su nastali ‘zeleni pokreti’,  pojave snažnih gay pokreta na Zapadnoj i Istočnoj obali SAD-a itd.

Teorijsko uporište nove ljevice bilo je dijelom sadržano u razmatranjima mislilaca  Frankfurtske škole(M. Horkheimer, H. Marcuse, Th. W. Adorno, J. Habermas), a dijelom u političkoj misli komunističkih vođa koji su okrvavili ruke (Mao Zedong, Che Guevara), te tradicije anarhističkoga mišljenja (M. A. Bakunjin). Nezadovoljan tijekom i rezultatima pokreta, dio se ljevičarskih skupina priklonio terorističkim akcijama u kojima je ubijeno mnoštvo nevinih osoba od male djece do staraca, osobito u Njemačkoj (grupa Baader-Meinhof) i Italiji (Crvene brigade).

Nova ljevica je imala korijen u Frankfurtskoj školi

Nova Ljevica je korijene imala u Frankfurtskoj školi, koja se pred Hitlerom sklonila iz Njemačke koja je središte komunističkih djelovanja u Europi u SAD, točnije u početku na Sveučilište Columbia u New Yorku. Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat, pa su ih američke obavještajne službe angažirale za svoje poslove. Najistaknutiji među njima, Herbert Marcuse, kao ortodoksni ljevičar strasno je radio je za tajnu službu koja će se kasnije razviti u CIA-u.

Potom je rat završio i ljevičari su se vratili u Frankfurt. U međuvremenu, a napose po povratku u Frankfurt, napisali su brojne knjige, po kojima se komunistička revolucija odvija i danas pred našim očima.

U Americi je ostao Marcuse, koji je doživio i godinu revolucionarnu 1968., stalno sanjajući revoluciju i smišljajući kako bi je izazvao i čime bi je objasnio. On je, ponajviše svojim djelovanjem, izazvao „revoluciju“ iz 1968. godine. Nakon što se pokazalo da se sovjetska revolucija, koja je u stvarnosti bila neviđeni totalitarizam i progon svake ljudskosti,  ipak ne može hvaliti, Marcuse ju je razvodnio obilatim ‘otkrićima tlačenja’ u svim društvenim sustavima i susljedno tome učeno i uporno zagovarao revoluciju, bilo koga protiv bilo čega, samo da bukne.

Marcuse i ‘kulturni napad’ na Zapad

Godine 1955. Marcuse je objavio djelo Eros i Civilizacija. U toj knjizi Marcuse tvrdi da je zapadnoj kulturi urođena represivnost jer potiče sreću društvenim napretkom. Knjiga poziva na “polimorfnu perverziju”. Taj je pojam skovao Freud. Ona izlaže ideju seksualnog zadovoljenja izvan tradicionalnih normi. Eros i Civilizacija je postala vrlo utjecajna u stvaranju seksualne revolucije 1960-tih, čije se posljedice i danas osjećaju na svim društvenim područjima, od nevjerojatno velikog broja rastava brakova, pornografije, slobodnog seksa i razvitka LGTB pokreta koji postaje dominantna snaga Zapada.

Marcuse će odgovoriti na pitanje koje je postavio Horkheimer 1930-tih: tko će zamijeniti radničku klasu kao avangardu marksističke revolucije? Tko će provesti sada ‘kulturnu revoluciju’, koja je i danas na djelu u svijetu?

1960-tih bili su to feminizam, gay pokret za prava, seksualna revolucija, te razni drugi pokreti unutar američkog društva. Oni su poslužili Marcuseu kao jedino sredstvo da pusti kulturni marksizam u glavnu društvenu struju koja će se usmjeriti protiv institucija. Ideje Frankfurtske škole su zahvatile američka sveučilišta kao divlji požar.

Onda je Marcuse objavio Represivnu toleranciju 1965. u vrijeme kada su različiti društveni pokreti bili u punom zamahu. U toj knjizi dokazuje se tolerancija svih vrijednosti i ideja, a to znači potiskivanje “bivših korektnih” ideja.

Marcuse je skovao izraz “oslobađajuća tolerancija”.

Tolerancija da – ali ne za one koji se ne slažu s ljevicom!

To je značilo toleranciju svih ideja koje dolaze od ljevice, ali netrpeljivost svih onih koje dolaze od strane tradicionalnih obiteljskih i drugih vrijednosti. Udarne teme Frankfurtske škole su bile netolerancija spram svih nazora osim vlastitog. To je ujedno i temeljna karakteristika današnjih vjernika tzv. političke korektnosti.

Kad se čitaju Marcuseove ideje pisane prije 50 godina vidi se da su se sve ostvarile ili se obilato ostvaruju.

Upravo Marcuse skovao je naziv „represivna tolerancija“.

On je ustvrdio da se tolerancija ne smije primijeniti jednako na sve, jer „ako je jednaka za sve onda je oni jači bolje koriste za sebe“. Zato je treba obuzdati. (Po toj logici dobrim bi učenicima trebalo zabraniti školovanje.)

Jedna ‘kulturna revolucija’ je bila doslovno provedena u komunističkoj velesili: Kini.

Podsjetimo: 16. svibnja 1966. godine u Kini je na sjednici politbiroa donesena odluka o pokretanju “Kulturne revolucije”. Diktator Mao Ce-Tung osigurao je sebi ostanak na vlasti pozivanjem na stalnu revoluciju, što je u stvarnosti bila neviđena komunistička diktatura.

I tako je počela nevjerojatna promjena društvene, gospodarske i političke stvarnosti u Kini.

Milijuni ljudi nestali su u logorima. Milijuni su deportirani. Milijuni su izgubili posao. Na kraju su bili milijuni žrtava, mrtvih, ubijenih. Nitko ne zna točne brojke. Kineski komunizam, maoizam – realna noćna mora, koja je željela stvoriti bolji svijet na grobovima možda i 65 milijuna ljudi (prema podacima u Crnoj knjizi komunizma).

Tadašnja mlada ljevica – i u Njemačkoj, i u Francuskoj, Italiji i SAD-u – bila je očarana maoizmom.

I skoro svi su tražili ideološku podršku u zapisima predstavnika Frankfurtske škole kao što su Theodor Adorno i Max Horkheimer, američkih marksista poput Herberta Marcusea koji je zagovarao na zapadu ‘meku kulturnu revoluciju’.

Socijalistima ili marksistima ljudski život i krv nikada nije imala nikakvu vrijednost, ljudi su samo brojevi koji služe da se provede ‘svjetska revolucija’. Bilo meka Marcuseova, bilo tvrda Mao-Ce-Tunga.

Marcuse, Herbert, njem. i amer. filozof i sociolog (Berlin 19. VII. 1898 – Starnberg, 29. VII. 1979). Jedan od najznačajnijih pripadnika Frankfurtske škole. Emigrirao 1933. pred nacizmom u SAD, profesor na raznim sveučilištima. Angažiran u osmišljavanju studentskog pokreta 1968. (pokret “3 M” – Marx, Mao, Marcuse). Kritičan prema dogmatskim i ideologiziranim tumačenjima Marxa, nastoji oko izgradnje tzv. kritičke teorije društva. Oslobodilački potencijal novog društva i poretka treba tražiti u carstvu ljepote i ljubavi. Gl. djela: Um i revolucija (1941), Eros i civilizacija (1955), Čovjek jedne dimenzije (1964), Kultura i društvo (I–II., 1965), Konac utopije (1967), Kontrarevolucija i revolt (1972).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr