Na današnji dan 28. prosinca 1959. u Madridu umro je Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Jedno od osobito kontroverznih pitanja u svezi političkog djelovanja Ante Pavelića je ‘prodaja Dalmacije Talijanima’. Tim pitanjem se na čak 864. stranice pozabavio u opsežnom znanstvenom radu “Ustaše na Jadranu” dr. sc. Nikica Barić.
Tim kapitalnim djelom dr. Barić je pokušao hrvatskoj znanstvenoj zajednici i javnosti, kroz arhivsku građu, predočiti u kojim su međunarodnim i unutrašnjim okolnostima potpisani Rimski ugovori 1941. godine, kao i djelovanje NDH prema teritorijima anektiranim od Italije nakon pada i kapitulacije Italije 1943. godine.
Dr. sc. Nikica Barić, povjesničar na Hrvatskome institutu za povijest, objavio je znanstveni rad i knjigu ‘Ustaše na Jadranu – uprava Nezavisne Države Hrvatske u jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije’ u kojoj je osvijetlio jedno razdoblje koje nije dosad tako detaljno obrađivano u hrvatskoj historiografiji. U knjizi na 864 stranice iznio je mnoge nove činjenice, ali upozorio i na raširene interpretacije događaja koji često nisu činjenično utemeljeni, piše hkv.hr
Nakon knjige iz najnovije povijesti, o srpskoj pobuni u Hrvatskoj 1990. – 1995., koji su razlozi da se vraćate problematici Drugog svjetskog rata?
U međuvremenu nastavio sam se baviti i temama iz Domovinskog rata, no htio sam napisati i nešto sasvim novo te sam izabrao temu iz Drugoga svjetskoga rata koja me zanimala, a to je uprava NDH u dijelovima Dalmacije koji su Rimskim ugovorima iz svibnja 1941. pripali Kraljevini Italiji, ali je NDH kapitulacijom Italije dobila priliku da većinu tih krajeva vrati pod svoju vlast.
U knjizi Ustaše na Jadranu bavite se i krivim interpretacijama povijesnih činjenica. Koje su neke od glavnih?
U našoj javnosti nerijetko su prisutne polemike oko Drugog svjetskog rata. Kada se govori o NDH, može se čuti da su Pavelić i ustaše ‘prodale Dalmaciju’ Talijanima. Štoviše, može se čuti da su ustaše Talijanima ‘prodale’ i Istru, Rijeku i Zadar, pri čemu se zaboravlja da su ta području došla u sastav Italije nakon Prvoga svjetskoga rata, kada ustaški pokret uopće nije postojao. Kada je riječ o Rimskim ugovorima iz svibnja 1941., koje su potpisali Pavelić i Mussolini, pokušao sam reći da je odnos snaga bio takav da bi Talijani u svakom slučaju ostvarili aneksiju dijelova istočnog Jadrana, štoviše postojala je mogućnost da anektiraju i znatno veća područja.
Pred takvim talijanskim pritiscima, u okolnostima koje su tada vladale, morao bi popustiti ne samo Pavelić, nego i bilo tko drugi. U mjeri u kojoj je mogao, Pavelić je zapravo otklonio još veće talijanske zahtjeve za aneksijom daljnjih područja kao i one o većoj podređenosti NDH Kraljevini Italiji. I na kraju – nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. – NDH je u svoj sastav vratila najveći dio područja koje je izgubila 1941. Uprava NDH na prethodno anektiranim područjima bila je slaba, opterećena različitim problemima i djelovala je u nepovoljnim ratnim okolnostima, ali ipak je postojala.
Zašto naslov ‘Ustaše na Jadranu’, kada podnaslov ‘Uprava NDH u jadranskoj Hrvatskoj’ bolje zahvaća temu?
U pravu ste, podnaslov zapravo jasnije određuje temu knjige, no naslov je kratak, lako se pamti, pa sam se zato odlučio za njega. Odnosno, htio sam reći da je i ustaški pokret, da budem ironičan, imao ‘jadransku orijentaciju’ i da mu je bilo stalo do Dalmacije i drugih hrvatskih primorskih krajeva. U tom smislu kada se kaže da su ustaše Talijanima ‘poklonile Dalmaciju’, tim sam naslovom pokušao reći da to baš nije
točno i da je priča nešto slojevitija. Tvrdnje, primjerice, da Pavelić načelno ‘nije volio Dalmatince’ nisu točne.
Nedavno je u našoj javnosti spomenuto pismo jednog širokobriješkog franjevca upućeno Paveliću, u kojem mu predlaže da Dalmatince raseli u Bosnu, jer im se kao pristašama partizana ne može vjerovati. No to pismo samo po sebi ne govori ništa, a djelovanje dužnosnika NDH u bivšim anektiranim dijelovima Dalmacije nakon rujna 1943. pokazuje da im nije bilo ni u primisli da bi Dalmatince trebalo raseliti ili kolektivno kažnjavati kao ‘izrode’.
Dr. sc. Nikica Barić i knjiga Ustaše na Jadranu – najsistematičnije i najopsežnije djelo na 864. stranice o NDH i njenom djelovanju na hrvatskom Jadranu
Kako je bila prihvaćena uspostava NDH na jadranskoj obali, s obzirom na to da je stanovništvo simpatiziralo HSS?
U travnju 1941. vlast NDH u Dalmaciji uspostavljena je vrlo brzo, u okolnostima sloma Kraljevine Jugoslavije. No zatim na to područje dolazi talijanska vojska, ukida upravu NDH i okupira to područje, kao preduvjet za talijansku aneksiju koja je ostvarena Rimskim ugovorima. Prema raspoloživim podatcima i brojni HSS-ovci pozdravili su, pa i pomogli ustašama da uspostave vlast NDH. No HSS pred rat je bio široki pokret koji se u ratnim okolnostima raslojio. Dio HSS-ovaca pristupio je ustašama, dio partizanima, a istovremeno je ta stranka imala i svoje predstavnike u jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u izbjeglištvu.
Koja je bila snaga ustaškog pokreta u jadranskoj Hrvatskoj početkom 1941.?
Teško je dati točne podatke, ali primjerice samo ih je u sjevernoj Dalmaciji prije proglašenja NDH bilo više od 1700. No s talijanskom okupacijom i aneksijom mnogi od njih napuštaju anektirane krajeve, odnosno odlaze na razne dužnosti u NDH. U prvom razdoblju svoje aneksije Talijani su sumnjičaviji prema ustašama koje žive na anektiranom području, nego prema komunistima.
Je li ulazak talijanske vojske u Dalmaciju doveo do glavnog sukoba stanovništva s talijanskim okupatorom i NDH? Kako su se ponašali predstavnici NDH?
Talijanska politika u anektiranim krajevima težila je denacionalizaciji mjesnog hrvatskog stanovništva. No Talijani na početku nad njim nisu provodili masovni teror. Upravo suprotno, obećanjima o gospodarskom razvoju težili su ga pridobiti na svoju stranu. No s početkom komunističkog ustanka, odnosno s djelovanjem partizana, Talijani na akcije partizana odgovaraju odmazdama prema civilima. NDH je tu u nepovoljnom položaju. S jedne strane ona je s Talijanima u savezništvu, a s druge strane Talijani nakon aneksije zaposjedaju i preostalo obalno područje NDH gdje razvijaju suradnju s četnicima.
Tako istovremeno NDH i Talijani i zajedno ratuju protiv partizana, a s druge strane primjerice članovi Sabora NDH krajem 1942. pišu Paveliću da partizani u Dalmaciji uglavnom nisu ‘komunisti niti anarhisti’ nego hrvatski rodoljubi koji su otjerani u partizane zbog talijanskog nasilja. Zato ne iznenađuje da je odmah nakon kapitulacije Italije Pavelić proglasio amnestiju za partizane iz primorja, pozvavši ih da se vrate svojim kućama.
Poznati su mnogi zločini talijanske vojske za vrijeme okupacije Dalmacije. Kako se odnose spram njih vlasti NDH?
Intimno i u svojim internim izvješćima predstavnici NDH ne odobravaju talijansko nasilje nad hrvatskim stanovništvom. No NDH je sputana vlastitom slabošću i formalnim savezništvom s Rimom. Ipak, još prije kapitulacije Italije NDH je dogovorila s Talijanima da se na tisuće Hrvata koje su Talijani internirali u logorima na matičnom talijanskom teritoriju vrati u domovinu, što je znatnim dijelom i provedeno nakon kapitulacije Italije.
Kapitulacijom Kraljevine Italije i ulaskom njemačkih postrojba u jadransku Hrvatsku dolazi do novih zločina, nasilja i terora. Kako se u tome vladaju ustaše i NDH?
Njemačka je vojska na partizanske napade odgovarala različitim oštrim represivnim mjerama koje su nerijetko teško pogađale civile. No mislim da treba ukazati i na strategiju od komunista vođenog partizanskog pokreta. Oni su dobro znali da će njihovi napadi na Nijemce izazvati njemačku odmazdu prema civilima, ali su s takvim napadima ipak nastavljali. Komunisti su i željeli da civili budu pod takvim pritiskom Nijemaca da ne vide drugog izlaza nego da odu u partizane koji jesu bili ‘antifašisti’, ali su istovremeno bili vojska koja je komunistima trebala omogućiti revolucionarno preuzimanje vlasti.
Na meti su se našli posebno Židovi, Srbi, ali i hrvatsko stanovništvo?
Odmah nakon dolaska u Split Nijemci su deportirali većinu Židova koje su tamo zatekli u logore, a kasnije su iste mjere prema preostalim Židovima provele i vlasti NDH. Ustaše su nasilje nad Srbima u Dalmaciji, odnosno onom njezinom dijelu koji je nakon Rimskih ugovora ostao u NDH (Drniš, Knin), u najvećoj mjeri provodili sredinom 1941. Zatim je izbila pobuna srpskog stanovništva, a ubrzo na to područje ulazi talijanska vojska i to prekida ustaško nasilje nad Srbima, koji se ubrzo u znatnom broju organiziraju u četničke jedinice.
Nakon pada Italije NDH više ne provodi plansko nasilje nad srpskim stanovništvom u Dalmaciji među ostalim i zato što je tadašnji Zagreb u međuvremenu usvojio niz mjera o snošljivom odnosu prema Srbima, odnosno ‘pravoslavcima’. Cilj tih mjera bio je da se koliko-toliko smiri stanje u NDH, uvelike destabilizirano rasplamsavanjem partizanskog i četničkog pokreta. O toj ‘korekciji’ politike NDH prema srpskom stanovništvu također se malo zna, odnosno pojedini ju autori prešućuju.
Kao što sam naveo, Nijemci su odmah deportirali Židove iz Splita i uputili ih u smrt, a u svojim mjerama odmazde i nasilju nisu štedjeli ni hrvatsko stanovništvo. No istovremeno prisutnost njemačke vojske u Dalmaciji na određeni način i u određenoj mjeri doprinosi i smanjivanju nasilja, odnosno Nijemci ne žele da pripadnici ustaških postrojba vrše napade na četnike ili srpske civile, a isto tako ne žele da četnici prave ispade i incidente prema ustašama i hrvatskim civilima.
Čini se da su ustaše prema domicilnom stanovništvu, usprkos zakonskim mogućnostima mnogo pomirljivije? Koji su razlozi tome?
Vlasti NDH na prethodno anektiranim dijelovima Dalmacije mnogo manje od Nijemaca poduzimale su represivne mjere protiv suradnika partizana, a u mnogo su slučajeva težili spriječiti da i Nijemci provode takve mjere. To se nadovezuje na ono što sam prethodno rekao – vlasti NDH znale su da su ih Rimski ugovori kompromitirali u očima stanovništva krajeva koja su došla pod talijansku aneksiju. Upravo zato su, kada su ponovno zadobile vlast nad tim područjima, težile pridobiti naklonjenost stanovništva, iako su predstavnici NDH znali da mnogi među njima imaju članove obitelji u partizanima.
Može li se govoriti o njihovu različitu postupanju s obzirom na sjever Hrvatske budući da je partizanski pokret u Dalmaciji bio osobito jak?
Mislim da razlika postoji jer je partizanski pokret na području NDH u vrlo velikom broju bio popunjen Srbima, dok je u Dalmaciji bilo suprotno i najveći dio partizana bili su Hrvati. No, ponavljam, iako su vlasti NDH bile svjesne da su im partizani neprijatelj s kojim se moraju obračunati, istovremeno postoji ta težnja da se upravo dalmatinske partizane nekako pokuša pridobiti za NDH i da se na njih gleda kao na ‘zabludjelu’ braću, ali ipak braću, a ne kao na nekoga koga treba istrijebiti. Zato je NDH za njih proglasila amnestiju, izvlačila ih iz njemačkog zarobljeništva, itd. No kako su opće ratne okolnosti išle u korist partizana, jasno je da vlasti NDH u tim svojim naporima nisu mogle imati potpuni uspjeh.
Koji su glavni povijesni izvori knjige? Je li sačuvana dostatna dokumentacija za potpunu rekonstrukciju toga vremena?
Nesumnjivo su izvori u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu bili glavni izvor za knjigu. Obrađivao sam jedno zemljopisno ograničeno područje i u jednom relativno kratkom vremenskom razdoblju, a opet je izvora bilo toliko da napišem jedan vrlo veliki rukopis. Knjiga je mogla biti i nešto sažetija, no, s druge strane, mišljenja sam da treba maksimalno iskoristiti izvore kako bi se neke stvari, opet ponavljam – slojevitije objasnile. Ipak ne mislim da sam dao ‘potpunu rekonstrukciju’, a još manje ‘konačnu istinu’ jer su uvijek moguća i daljnja istraživanja i drukčije interpretacije.
Iako sam pregledao vrlo veliki broj izvora, ipak mi se čini da se i ne može sasvim objasniti svjetonazor, misaoni sklop i motivacije ljudi iz tog razdoblja jer je to jednostavno bio jedan svijet drukčiji od ovoga u kojem ja živim. Dakle mnogo sam istraživao, ali neke mi stvari i dalje nisu sasvim jasne, ali upravo mi zato smeta da oni koji ne znaju niti osnovnu faktografiju bez ikakve suzdržanosti iznose svoje ‘konačne istine’
Dodatak:
Pavelić, Ante, hrvatski političar i odvjetnik (Bradina kraj Konjica, BiH, 14. VII. 1889 – Madrid, 28. XII. 1959). God. 1915. doktorirao je pravo u Zagrebu, potom je bio odvjetnik. Zarana se pridružio Hrvatskoj stranci prava (HSP), bio je stranački tajnik te 1920-ih najistaknutiji njezin predstavnik. Na izborima 1927. kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. God. 1927. uspostavio je veze s talijanskim vlastima, kojima je u Rimu predao Promemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države. Nakon atentata na S. Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928) pristupio je klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK), podupirući pritom zamisao o stvaranju organizacije Hrvatski domobran, koja je uz legalnu kulturnu i tjelovježbenu djelatnost trebala djelovati i kao ilegalna paravojna skupina. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature napustio je zemlju i otišao u Austriju, a u travnju 1929. boravio je u Bugarskoj, gdje je uspostavio bliske veze s VMRO-om i potpisao Sofijsku deklaraciju (20. IV. 1929). Zbog toga su ga jugoslavenske vlasti u srpnju 1929. osudile na smrt. Od proljeća 1929. živio u Italiji, gdje je djelovao sve do uspostave NDH. God. 1930. utemeljio je Ustašu, hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), koja je djelovala na razbijanju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske. Od 1931. UHRO je osnivao vojne logore za obuku u Italiji i Madžarskoj. Ubrzo potom postao je Pavelić poglavnikom UHRO-a. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga geriljskoga prepada u Lici (→ velebitski ustanak), a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. X. 1934). Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936–39. bio je interniran u Sieni. U Hrvatsku se vratio uz talijansku pomoć u travnju 1941., neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, te preuzeo vlast kao poglavnik ustaškoga pokreta i novostvorene države. Prvu državnu vladu imenovao je 16. IV. 1941. Potpisao je zatim Rimske ugovore (20. V. 1941), kojima je Hrvatskoj bio oduzet znatan dio njezine obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i masovne zločine. Politiku terora pokušao je ublažiti tijekom 1942., kada je sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine. Kada su 1944. ministri M. Lorković i A. Vokić željeli NDH prebaciti na stranu Saveznika (tzv. puč Vokić–Lorković) Pavelić ih je dao uhititi (a poslije ubiti), čime je sudbinu NDH trajno vezao uz Treći Reich. Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Austriji, a Zagreb je napustio 6. V. 1945. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Ondje je obnovio svoje političko djelovanje i 1949. osnovao Hrvatsku državotvornu stranku. Nakon njezina gašenja uspostavio je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je predstavljan kao nastavak ratnoga ustaškoga pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro od posljedica ranjavanja u atentatu (enciklopedija.hr)
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/hkv.hr
