Četnička divljanja su na ustaničkom području trajala danima, sve do početka rujna 1941. godina. Posljedica je bio genocid nad Hrvatima koji su tu živjeli. Ubijanja Hrvata koja su počela 27. srpnja 1941. godine trajala su danima, a prednjačili su vojnici koje su vodili četničke vojvode Bogunović, Zlovođa i Đujić.
Pored velikog broja nevino ubijenih ljudi, najveću žrtvu podnijela je majka Anica Barać iz hrvatskog sela Peći pored Grahova. Njoj je na svirepi način, klanjem, ubijena sva djeca djeca i zato ju je grahovski župnik don Davor Klečina prije dvije godine s pravom nazvao „hrvatskom majkom Makabejkom“.
Stradanje Hrvata Grahova i mučenje župnika Gospodnetića
Majka Anica Barać odvedena je iz župnog dvora i zaklana, a iz iste kuće odveden je i župnik Gospodnetić koji je strahovito mučen prije nego je ubijen.
Od prijeratnih oko 1000 vjernika župe Bos. Grahovo, kraj II. svjetskog rata dočekalo ih je na ognjištima samo nekoliko desetaka. Većina zemlje i imovine grahovskih Hrvata je oteta, nacionalizirana i podijeljena lokalnom srpskom stanovništvu, te im nikada nije vraćena. Hrvati grahovskog bili su vrlo vrijedni ljudi, i imali posjede, mlinove, trgovine i dr. ne samo u Grahovu, već i preko Dinare u Kninu.
Sve je to nestalo i oteto u jednom danu u vrijeme ‘antifašističkog ustanka’ u NDH.
Nakon mise prije dvije godine, biskup Komarica se sa župnikom i asistencijom uputio prema spomen-pločama na dnu crkve na kojima stoje imena 193 žrtve grahovske župe u Drugome svjetskom ratu (taj popis je, nažalost, nepotpun). Župnik Klečina je pročitao ime i prezime svake žrtve, a potom je biskup Komarica izmolio molitvu odrješenja za župnika Gospodnetića i njegove nastradale vjernike.
Photo: ika.hkm.hr
Prenosimo tekst iz knjige ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni jer navodi način stradanja ovih grahovskih Hrvata:
„Hrvatsko je pučanstvo gornjih sela toga dana Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi (27. srpnja – nap. A.B.) kao i inače mirno i marljivo obavljalo svoje dnevne poslove, kad iznenada upadnu u ta sela do zubiju oboružani četnici, pod vodstvom svojih vojvoda popa –Đujića, Zlovođe i Bogunovića i počnu odmah sa hvatanjem hrvatskih ljudi.
Tko nije uspio pobjeći, stavljen je pod nož.
Sarić Periša, sin Tadije, ubijen; Sarić Ante Tadijin, otac hrvatske junakinje Anđelike, odveden u šumu i ubijen; Sarić Ive, ubijen; Sarić Janko, zaklan; Dujić Niko, odveden i za njega se ništa ne zna;
Sarić Stana, probodena nožem kroz trbuh;
Špiranović Marko i drvarski župnik, kojemu se ne sjećam imena, skinuti s vlaka i odvedeni;
Bilandžija Marko, zvani Malenica, ubijen;
Kardum Ive, Bočin, pobjegao ispod noža sa narezanim vratom i šesti dan umro u šumi;
Čulina Mate i žena mu, zatvoreni u kuću i zapaljeni izgorili;
Sarić Nine, odveden;
Barać, lugar, i ciela mu obitelj: žena i osmero djece (s majkom Anicom Barač bilo je osmero djece koja su tada tu stradala) poklano u župnikovu stanu. Najprije je zaklan otac s još četvoricom vojnika u lugarnici (bio je lugar op.) u Borovači gdje je stradao pri napadu pobunjenika 27.VII.1941. godine. Iza toga dvojici od godinu dana, a nakon toga ostali jedan po jedan. Majci su prorezali dojke i stavili u njih ruke dvojaka (blizanaca op.), a dojke poklanoj djeci u usta. Sve ovo je gledala Stana Sarić. Stana je pokušala pobjeći svojoj kući. Međutim bijeg joj nije uspio, jer su četnici bojeći se, da Stana ne izpriča čitavu stvar poslali za njom jednoga od svojih, koji ju je dostigao i udario bajunetom. Stana međutim nije odmah umrla, nego je još 8 dana živjela i izpričala slučaj Baraćeve obitelji.
Kad je kasnije u ova sela došla talijanska vojska, preživjele su žene i djeca izmolile talijanskog zapovjednika, da smiju tražiti svoje mrtve. Našle su ih u raznim jamama, ali tako izmrcvarene i iznakažene, da ih nisu mogle prepoznati po licu, već samo po odielima.”
Iz knjige: ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN U ISTOČNOJ LICI I JUGOZAPADNOJ BOSNI 27. SRPNJA 1941. GODINE i HRVATSKE ŽRTVE , HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010., str. 12
Tekst se nastavlja ispod oglasa