Bez obzira na to što je operacija „Oluja“ uistinu najsjajnija od svih hrvatskih bitaka, možda i najsjajnija bitka hrvatske povijesti, pomalo čudi da se, pogotovo u medijima, nikako ne raščlanjuje niz pobjedničkih operacija hrvatskih snaga na Južnom bojištu koje su prethodile „Oluji“ i bez kojih, u najmanju ruku, operacija „Oluja“ ne bi mogla biti izvedena ovakvom dinamikom i uspješnošću.
Još 1993., nakon velikog vojnog uspjeha u operaciji „Maslenica“, kojom je oslobođeno zadarsko zaleđe i preuzeta kontrola nad južnim Velebitom, započele su važne promjene u sustavu hrvatskih oružanih snaga.
Zapravo, već usporedbom dosega i manevarskih sposobnosti elitnih hrvatskih postrojbi u operaciji „Maslenica“ naspram sličnih pokušaja srpske strane možemo uočiti goleme razlike u vojnoj organizaciji zaraćenih strana. Suprotstavljene strane imale su priliku popraviti uočene nedostatke, a hrvatska strana napravila je niz pozitivnih promjena u organizaciji oružanih snaga.
Tijekom 1994., na inicijativu načelnika Glavnog stožera Janka Bobetka, intenzivno je provođena izobrazba pričuvnih postrojbi, a također je niz pričuvnih brigada preimenovan u domobranske pukovnije i pripremljen za napadna djelovanja. Nasuprot tome, pobunjeni Srbi nisu uspjeli organizirati ništa usporedivo, što znači da su od druge polovice 1993. godine Hrvati konstantno dizali operativne i manevarske mogućnosti, a pobunjeni Srbi nisu učinili gotovo ništa.
U nadolazećim napadajnim operacijama koje su prethodile i uvjetovale uspjeh operacije „Oluja“ (operacije: „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“, „Ljeto 95“) hrvatske snage prezentirale su manevarsku moć koja je za snage bosanskih i hrvatskih Srba praktično bila nedostižan san. Konačno, u samo desetak dana uoči „Oluje“, od 25. do 30. srpnja 1995., združene hrvatske snage započele su i u samo nekoliko dana maestralno okončale operaciju „Ljeto 95“.
Cilj operacije „Ljeto 95“ je bio zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Sve je to ostvareno briljantnim vojnim pobjedama, a srpskoj vojsci je utjeran strah u kosti. Srbi su uvidjeli da nisu sposobni nositi se uvježbanošću, manevarskim sposobnostima, visokim moralom i hrabrošću sa jednom od najboljih vojski izraslih u vrijeme rata – Hrvatskom vojskom. Bilo je jasno da se san o Velikoj Srbiji rasplinuo kao balon od sapunice, a sustavno podgrijavani mit u Jugoslaviji o superiornosti srpskog vojnika pokazao se kao velika laž.
Operacijom Ljeto 95 oslobođeno je u pet dana ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji (centar pobune protiv države Hrvatske) dovedeni su u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH.
Nakon svega 10 dana, 5. kolovoza 1995., uslijedio je novi veliki napad Hrvatske vojske na najjače pobunjeničko uporište na okupiranom teritoriju Hrvatske, stolni grad hrvatskih kraljeva Knin, koji je završio potpunom pobjedom naše vojske, te sramotnom predajom i bijegom srpske vojske.
