U Srbiji je došlo do potpune rehabilitacije četnika, kako sudskim procesima, tako i podizanjem spomenika četničkim vođama i uzdizanjem ravnogorskog pokreta. I današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio je za vrijeme rata bliski suradnik vođe četnika u Srbiji, ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Još je šokantnije: građani Srbije sve to podržavaju i izabiru 2012. za predsjednika Srbije četničkog vojvodu Tomu Nikolića.
U BIH se podižu spomenici Draži Mihajloviću i četnicima, a što je ironija, baš mjestima masovnih četničkih pokolja i u II. Svjetskom i u Domovinskom ratu. Prema izvješćima hrvatskih sigurnosnih službi, četništvo je u porastu i u Hrvatskoj o čemu mediji i političari šute, premda je SOA detektirala porast četništva:
„Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.“, piše SOA još 2017., a čije cijelo izvješće možete pročitati ovdje
Da je četništvo ponovno vodeća snaga u Srbiji, kao što je zapravo bilo uvijek, svjedoči i da su pripadnici vojske Srbije su 2018. položili vijenac pred spomenik četničkom vođi i generalu Draži Mihajloviću, od čega se kasnije ministarstvo pokušalo ograditi, prema pisanju blic.rs
Photo: twitter
Laži medija u Srbiji i Hrvatskoj su iste – buja i raste četništvo, a ne ustaštvo!
Na drugoj strani mnogi mediji i političari u Hrvatskoj, opetovano i paranoično ističu da u Hrvatskoj buja ustaštvo i fašizam, te da čak zbog toga postaje faktor nestabilnosti u „regiji“ (sjetimo se samo nedavnih zajedničkih i istovremenih ispada na tu temu Milorada Pupovca, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i šefa diplomacije Ivice Dačića).
Nije slučajno.
Za to vrijeme isticanja Hrvatske kao izvora nestabilnosti, država Srbija je rehabiltirala pravno i javno najvećeg zločinca Europe: koljača i psihopata Dražu Mihajlovića. I to nakon svega što su četnici počinili ne samo pod vodstvom Draže Mihajlovića, ministra u vladi Jugoslavije, već i u Domovinskom ratu.
Evo kako je izgledalo poništenje presude Draži Mihajloviću na sudu u Beogradu. Sada je Draža Mihajlović pravno neosuđivan čovjek:
Osim toga, podsjetimo se da je lipanj-kolovoz 1941. u NDH , kao i srpanj-kolovoz 1991. u Hrvatskoj , te travanj- kolovoz 1992. u BiH bilo vrijeme masovnih četničkih zločina s više nego jasnim obilježjima genocida.
Tako su:
*1941. četnici u NDH počinili masovne zločine u: Boričevcu, Srbu, Vrtočama, Drvar, Grahovu, Gacku, Bileći, Nevesinju, Doboju, Derventi, Vrtočama, Srebrenici, Vlasnici, Goraždu…
*1991. četnici čine zločine u Dalju, Vukovaru, Borovu Selu, Kijevu, Vrlici, Petrinji, Strugi, Gospiću…
*1992. četnici čine zločine u Bratuncu, Višegradu, Foči, Bileći, Derventi, Bosanskom Brodu, Briševu, Prijedoru, Banja Luci…
Uvijek jedna te ista ruka i jedan te isti obrazac i namjera.
I nakon svih zločina ostala je zlokobna šutnja, zločin bez kazne, a sada i rehabilitacija zločinaca, što se danas događa u Srbiji i BiH. A u Hrvatskoj se nekažnjeni zločini četnika invertiraju u nikome vidljivu tzv. fašizaciju i ustašizaciju zemlje, po obrascu već viđenom u Jugoslaviji kada je hrvatski narod proglašen genocidnim.
Četnički zločini nad Hrvatima katolicima i muslimanima – tabu tema
Četnici su u krvavoj stvarnosti Drugog svjetskoga rata (1941.-1945.) izvršili više oblika zločina nad Hrvatima i Muslimanima u NDH (danas državama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj) koji po svim međunarodnim kvalifikacijama predstavljaju genocid. Pojam genocida predstavlja najteži međunarodni zločin koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi.
Radi ostvarenja planiranog zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima na području današnjih Republike Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske, a nekada NDH, pristupilo se organiziranju vojno-četničkih postrojbi. One su osnivane na području NDH južno od Save pa do Jadranskog mora, s neposrednim osloncem i uz potporu talijanskih i njemačkih okupacijskih snaga. Osobito talijanske snage ne samo da su opskrbljivale četničke vojne postrojbe na osnovi sklopljenih sporazuma s oružjem, streljivom i namirnicama te plaćale njihovo ljudstvo, nego su bile često inicijator a uglavnom okrilje najvećem broju masovnih četničkih zločina genocida protiv Hrvata i Muslimana.
Međutim, sve do potkraj 80-tih godina u Jugoslaviji, četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraživati i pisati. Zato su ti zločini četnika jednostavno prešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka pa i brojčanih pokazatelja.
No, još uvijek nemamo o tome znanstveno zasnovane studije koja bi tu problematiku istraživala i obradila u cjelini. Ovom prigodom želimo ukazati na neke najbitnije elemente iz četničkih planova i aktivnosti, rezultat kojih su njihovi zločini genocida tijekom Drugoga svjetskoga rata nad Hrvatima i Muslimanima na području današnje Bosne i Hercegovine.
Prva Jugoslavija – preko 500.000 Srba članovi četničkih udruženja!
U prvoj Jugoslaviji osnivaju se četnički pododbori gotovo u svim većim mjestima i nizu mjesta nastanjanih srpskim pučanstvom, posebno u Bosnii i Hercegovinii. Na čelu četničkog udruženja u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1932. nalazio se vojvoda Ilija Trifunović Birčanin (za vrijeme Drugog svjetskog rata prvi ), a od tada vojvoda Kosta Milovanović Pećanac. Udruženje je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih podobora s 213.210 članova, da bi se taj broj do 1938 g. povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 članova, piše vecernji.hr
Članovi ovih četničkih udruženja i organizacija bili su po nacionalnosti oko 95% Srbi a po zanimanju većinom seljaci. U njima se nalazio manji broj Hrvata i Muslimana, uglavnom “jugoslavenskih nacionalista” i to pretežito u upravnim odborima i u nacionalno mješanim sredinama.
Tako je do početka rata g. 1941 . osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini (i oko 200 u Hrvatskoj), različitih četničkih udruženja te brojnih organizacija sličnog programa u kojima su četnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnošću te ubojstvima mnogih Hrvata, ali i mnogih Muslimana.
Pred rat 1940. prišlo se osnivanju Četničke komande u sastavu vojske Kraljevine Jugoslavije i ustroju sedam bataljuna, pri svakoj armiji po jedan, ali ne i ozbiljnijem planu da se članstvo četničkih organizacija iskoristi za gerilske operacije. Tako se je jedan bataljun nalazio u Mostaru a drugi u Sarajevu kad je izbio rat, dok su se mnogi članovi četničkih udruženja pri općoj mobilizaciji 1941. našli u vojsci. Ali u travanjskom ratu 1941. ovi odredi su se raspali a mnogi članovi četničkih udruženja pali u njemačko i talijansko zarobljeništvo, dok se vojvoda K. Pećanac, sa svojim četnicima u Srbiji odmah stavio u službu njemačke okupacijske vojske. No, prije kapitulacije na više mjesta pripadnici četničkih udruženja počinili su masovnije i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima.
Pri razmatranju i razumjevanju zbivanja, djelatntnosti i zločina četnika u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata treba imati u vidu upravo to međuratno razdoblje. Razdoblje (1921.-1941.) osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih udruženja i sličnih organizacija u kojima četnici djeluju. Bilo je to razdoblje žestokih političkih, vjerskih i nacionalnih konfrontacija, a što će se još više iskazati tijekom rata. Iako se većina rukovodilaca četničkih udruženja s područja Bosne i Hercegovine, uslijed različitih okolnosti (odvođenje u zarobljeništvo, preseljenje u Srbiju i inozemstvo, uhićenje, zatvaranje i stradanje) izvan nje ili izvan aktivnosti, ostali će se uključiti u obnovu i predstavljati osnovu četničkog pokreta tijekom rata. U tome će im pomoći i znatan broj onih četnika koji su iz Srbije i Crne Gore od Draže Mihailovića bili upućivani na rad, osnivanje i rukovođenje četničkim organizacijama i postrojbama na području NDH (uglavnom Bosne i Hercegovine). Poglavito se to odnosi na časnike i dočasnike bivše jugoslavenske vojske koji će činiti rukovodeću strukturu četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini. U četnički pokret će se uključivati i pripadnici raznih velikosrpskih političkih stranaka i društava kao i onih jugonacionalističkih, a biti će pokušaja da se u njega uključe prosrpski orijentirani Muslimani i Hrvati.
Krvava ratna zbivanja na prostoru razbijene Kraljevine Jugoslavije tijekom g. 1941.-1945. velikim dijelom su rezultat i posljedica predratnih prilika i političkih odnosa, u novonastalim stanjima na terenu. Iskazala su se u sukobljenim koncepcijama za obnovu Jugoslavije s jedne i nastojanja nesrpskih naroda s druge strane, pogotovo Hrvata, da sačuvaju već uspostavljene autonomije ili nastoje uspostaviti neovisne nacionalne države izvan Jugoslavije. Poglavito se to očitovalo upravo na području NDH (Bosne i Hercegovine i Hrvatske).
Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% područja NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila sastavni dio srpske države i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u dokumentima. Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “Srpska Bosna”.Glavni preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiH nailazimo na njihovu parolu “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata). To je jedan od razloga što, neposredno nakon proglašenja NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstva hrvatskog i muslimanskog pučanstva od strane četnika, te paljenje većeg broja kuća i cijelih sela u nekim područjima NDH.
Postrojavanje četnika 2019. na Ravnoj Gori uz pjesmu ‘Sprem’te sprem’te četnici’
“Instrukcije” Draže Mihajlovića – Očistiti srpske teritorije od katolika i muslimana!
U “Instrukciji” četničkim odredima od 20. XII. 1941. o organizaciji, ciljevima i uporabi četničkih postrojbi D. Mihailović, koji je unaprijeđen u čin generala i ubrzo postaje ministrom vojske u emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije, otklanja sve dvojbe. Po njemu cilj borbe četničkog pokreta na čelu s kraljem Petrom je: “… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”, “… čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata…”, “… Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke (slovenije), čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…” Uz to je još kažnjavanje svih “ustaša i muslimana” i krivaca “za našu aprilsku katastrofu” 1941., što su opet poglavito Hrvati i Muslimani, te naseljavanje Crnogoraca u očišćena područja, a za osiguranje svega toga potrebno je osnivanje jednog “političkog tela”.
Kako se to prenosilo i obrazlagalo na terenu pokazuje i pismo zapovjednika Ozrenskog četničkog korpusa upućeno 13. II. I943. zapovjedniku Zeničkog vojno-četničkog odreda. Tu se uz iznošenje ciljeva četnika prema Dražinoj “Instrukciji” kaže i sljedeće: “… Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nasu otadžbinu. A pođite danas kroz Srbiju. Nigdje nećete naći niti jednoga Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba (mezara) nijednog šiljka (nišana)…”. “… To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati… Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade (pa je o tome Čerčil govorio u Ankari s g. Inenijem). Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili…”.
Kao što vidimo iz Dražine “Instrukcije” svi ti Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi bi s toga područja morali nestati, bilo tijekom rata ili neposredno nakon njega. Hrvatima se prepuštalo tek oko 10% tadanjeg teritorija od Karlovca, preko Zagreba do Varaždina i oko 1/5 pučanstva NDH. Optužbe i svaljivanje sveopće krivnje na Hrvate i Muslimane za sva zla i stradanja Srba tijekom rata imala su za cilj stalno motiviranje četnika u vršenju kazni tj. zločina genocida prema njima, što Draža jasno kaže u svojoj “Instrukciji” . U svezi s time a s istim ciljem je i stalno umnažanje srpskih žrtava koje su prouzročile ustaše, odnosno po četnicima “Hrvati” tj. čitav hrvatski i muslimanski narod, počevši od brojke 382.000 krajem 1941., preko 518.000 krajem veljače 1942., zatim s 600.000 u listopadu 1942., s 800.000 tijekom 1943. kako bi do kraja rata taj broj iznosio više od milijun ubijenih Srba na području NDH. To je iole objektivnom istrazivaču apsurdno, a što pokazuje i rad Srbina dr. B. Kočovića, ali i niza drugih znanstvenika.
Svugdje gdje su stizale četničke postrojbe izvršeni su stravični zločini i ovisili su jedino od odnosa snaga i okolnosti na datom području, ali i šire u NDH, Europi i svijetu. Rezultat toga je spaljeno i razoreno oko 300 sela i gradova, više muslimanskih džamija i katoličkih crkava i drugih povijesnih i kulturnih spomenika, uz desetke tisuća ubijenih Hrvata i Muslimana. Među njima je u II. svjetskom ratu okrutno ubijeno 67 muslimanskih imama i hafiza te 52 katolička svećenika, te nekoliko časnih sestara, od kojih su najpoznatije tzv. drinske mučenice, njih pet iz samostana na Palama, koje su četnici pred Božić 1941. doveli u Goražde i nakon mučenja poklali i bacili u Drinu.
Srbija je rehabiltirala nagore i najkrvoločnije zločince II. svjetskog rata.
Mi nikada nismo čuli niti jednu primjedbu i tome iz redova diplomacije Republike Hrvatske, premijera i predsjednice države, kao niti predstavnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH, a niti iz redova parlamentarnih predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj.
Rušenje partizanskog spomenika i podizanje spomenika Draži Mihajloviću u Bileći, mjestu četničkog pokolja:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
