Navodni antifašistički ustanak, a u stvari pokolj genocidnih razmjera, započet u Srbu 27. srpnja 1941. doživio je kulminaciju najvećim pokoljem na današnji dan 1941. u Kulen Vakufu masovnim ubijanjem oko 1500 muslimana i stotinjak Hrvata katolika izbjeglih iz Boričevca u Vakuf pred ubilačkim pohodom Srba u Lici.
Sve je počelo masovnim pokoljima civila 27. srpnja i na taj dan zaklano je najviše djece iz Brotnja, te ubijeno mnoštvo hodočasnika, žena, djece i staraca u Drvaru. Istog i sljedećeg dana ubijani su tisuće civila po etničkom kriteriju, isključivo Hrvata kao i 1991. godine. „Ustanici“ u tom famoznom “ustanku protiv fašizma” nisu ubili ni jednog jedinog Srbina, ali zato jesu mnoštvo djece hrvatske nacionalnosti od Srba, preko Drvara, pa niza mjesta do Kulen Vakufa. Naravno, ubijane su i žene, starci i civili i to isključivo po – etničkom kriteriju.
Slijedili su Vrtoče, Krnjeuša, Drvar, Grahovo, Boričevac, Brotnja, Obljaj i sva druga mjesta i sela koja su ostala bez svojih starosjedioca Hrvata. Bio je to prvi genocid na jednom velikom području na području tadašnje NDH, a učinjen je nad Hrvatima.
Kako to objasniti, osim usporediti s onim što se događalo u Domovinskom ratu gdje su se na tim ili okolnim teritorijima događale identične stvari pa se još pamti Lovinac, Ričice, Sveti Rok, Rudopolje, Kijevo, Uništa i druga mjesta?
Kulen Vakuf – stravičan pokolj 1500 ljudi zaokružio masovna ubojstva “antifašista” započeta u Srbu
Potom je od ustanika iz Bosne i Like 6. rujna 1941. izvršen stravičan pokolj u Kulen Vakufu (u blizini Donjeg Lapca u Hrvatskoj) i okolnim mjestima nastanjenim Muslimanima. Većinu poklanih činili su starci, žene i djeca. Za oko 1.500 ljudi muslimanske vjeroispovijesti postoje određeni biografski podaci, dok za još toliko njih, koliko se pretpostavlja da je u ovome pokolju stradalo, ti podaci nedostaju. Tu je poklano i oko stotinjak Hrvata katolika koji su pobjegli iz obližnjeg Boričevca, a koji su se zatekli u Vakufu i okolici. Sve muslimanske kuće su opljačkane i potpuno spaljene. Oni koji su izbjegli zarobljavanje probili su se za Bihać. Slično je bilo i na drugim mjestima gdje su se nalazila sela nastanjena muslimanskim i hrvatskim življem prema onima nastanjenim srpskim življem, pod nadzorom ustanika.
Sve je bilo identično kao i 1991. godine, muslimani i Hrvati su bili izloženi klanju od strane Srba, tako da je ono što se voli zvati “antifašistički ustanak” bio klasičan ustanak Srba praćen genocidom nad Hrvatima i muslimanima. Stvoren je ogroman etnički čisti prostor od Hrvata i muslimana od Bihaća do Knina, stvorena je kako kaže Simo Dubajić „Srpska Krajina“ i to pokoljima, paležom i genocidom.
To nema nikakve veze s antifašizmom.
Talijanski fašisti pomažu antifašistički ustanak – kako je to moguće?
Da je to bio velikosrpski ustanak s jasnim ciljem svjedoči u svojoj knjizi bivši partizani ratni zločinac, te kasniji kolovođa ustanka Srba 1990. godine, Simo Dubajić:
„Nikad kao tada, ni pre, ni kasnije, Srbi Krajine nisu bili tako jedinstveni u pogledu izbora puteva za ostvarenje nacionalnog cilja golog opstanka i razgraničenja sa Hrvatima, baš radi tog golog opstanka. A to je značilo:
*Uz pomoć italijanske vojske proterati ustaše iz Krajine;
*Proširiti okupacionu zonu Italije na čitavu Krajinu, do linije Karlovac – Banja Luka, iz Dalmacije, a na Hercegovinu do Mostara, iz Crne Gore;
*Sačuvati glavninu srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije, dok ona ne prođe na stranu velikih saveznika.
Posle tri nedelje uzastopnih poraza, izvršeno je prikupljanje svih ustaških snaga u Lici, oko Lovinca i Gračaca. Odatle, objedinjenom komandom, s dve divizije, general Lukić, donedavno Srbin (pravoslavni Hrvat, časnik NDH op.) , krenuo je da povrati Lapac i pomogne opkoljenom Kulen Vakufu. Blagodareći Otrićkim sporazumom, Italijani su mu uskratili podršku i blagonaklono pratili razvoj četničkog ustaničkog otpora, a mi smo, odazivajući se zvonima crkava i usmenom pozivu, u opštoj mobilizaciji, sa svih strana napali ustaški desni bok…Snažnim udarom razbijeno je posljednje taborište ustaša i uspostavljena slobodna Srpska Krajina, između Knina i Bihaća, uključujući Grmeč i Klekovaču na severoistoku, Staretinu na jugoistoku, zapadnu polovinu Dinare na jugu i istočnu polovinu Velebita na zapadu, sa kompletnom Plješivicom između njih.
Nikada više na tom prostoru, i nigde među Srbima, neće biti uspostavljeno slično jedinstvo. Stvarna italijanska granica prišla je londonskoj, a svi srpski nacionalni ciljevi smesta su bili usuglašeni“
Simo Dubajić, sudionik sastanka u Otriču, a kasnije Titov načelnik operativnog odjeljenja Osmog korpusa i komandant “gonećeg motorizovanog odreda” sredinom 1945. i organizator pokolja Hrvata na Kočevskom rogu 26. svibnja 1945. o tim događajima piše u svojoj knjizi „Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog roga, Beograd, 2006., na str. 123- 126.
Ovu istinu o “antifašističkom ustanku” trebala bi uzeti u obzir Vlada Republike Hrvatske kada sudjeluje u proslavama tzv. ustanka u Srbu jer se time samo slavi počinjeni genocid nad nesrpskim življem učinjen na velikom teritoriju od Bihaća do Knina. I što je najzanimljivije prema riječima Dubajića i poznatoj povijesti uz pomoć – fašista.
Naime, talijanski fašisti su iskreno pomagali srpske “antifašiste”. Koje li ironije i kojeg li ozbiljnog zadatka za hrvatske povjesničare i političare u ocjeni “antifašistikog” ustanka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
