U Jugoslaviji se blagonaklono gledalo na Mladu Bosnu, srpsku terorističku organizaciju pod upravom Beograda koja je ubila prijestolonasljednika Austro-Ugarske i direktno utjecala na početak II. svjetskog rata.
Nakon raspada Jugoslavije o ovoj terorističkoj skupini se uglavnom šutjelo, ali došlo je vrijeme da se otvore karte o zakulisnim igrama velikosrba koje su uzrok nevolja na ovim prostorima cijelo 20. stoljeće do današnjeg dana.
Brojne (polu)tajne terorističke skupine, i što je važno pod nadzorom i okriljem vlasti u Beogradu, kao Mlada Bosna, Crna Ruka, Bijela Ruka i druge skupine konstanta su srbijanske politike 20. stoljeća. One su izvršile niz ubojstava i atentata u korist velikosrpske politike od ubijanja Stjepana Radića, kralja Obrenovića, pokušaja atentata na crnogorskog kralja, prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, vojni puč u Beogradu i brojne druge manje poznate osobe….
Poslije atentata na prijestolonasljednika uslijedilo je hapšenje svih koji su bili povezani s tim terorističkim činom, tako da je Veljko Čubrilović uhapšen 8. srpnja 1914. godine odveden za Sarajevo.
Veljko Čubrilović – poveznica tajnih planova Srbije i Mlade Bosne
Čubrilović je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem koja je izvršena 3. veljače 1915. godine. Njegovi najuži suradnici Mitar i Neđo Kerović osudeni su na dugogodišnju robiju. Cvijan Stjepanović se nakon raspada Austro-Ugarske vratio kući živ.
Gavrilo Princip umire od tuberkuloze u zatvoru 1918. godine.
Veljko Čubrilović je bosanski Srbin rodom iz Bosanske Posavine, te jedan od glavnih agitatora i širitelja velikosrpstva u toj tadašnjoj austro-ugarskoj pokrajini koja je bila dio Bosne koja je anektirana 1878. godine. U njegovom rodnom Priboju podno Majevice organizirao je široku velikosrpsku aktivnost kroz škole, sport, pravoslavnu crkvu. Po klasičnom obrascu, školovao se u Srbiji, koja je tada dobila status kraljevine nakon ratova protiv Turaka na jugu Europe, te je kao samostalna država organizirala javnu, a pogotovo tajnu i konspirativnu mrežu, za ostvarenje svojih morbidnih planova i namjera o širenju Srbije na susjedna područja i zemlje, poglavito istrebljenjem tih naroda.
Područja širenja Srbije su bila različita s naglascima za pojedino desetljeće, ali to su bila područja Bugarske, Makedonije, sjeverne Grčke (čak Soluna), Kosova (sve do tada dio Turske), Bačke, Banata, Baranje (dijelovi Ugarske) Bosne, Hercegovine, Crne gore, sjeverne Albanije i naravno Hrvatske.
Sve su to bile mete velikosrpstva, a Veljko Čubrilović je bio njihov školovani kadar za Bosnu Hercegovinu. Taj se kadar školovao ne u zaostalom i primitivnom balkaniziranom Beogradu koji je tek izašao iz turskog imperija, nego u srpskim školama Ugarske, osobito u Novom Sadu, Somboru i samoj Pešti.
Veljko je bio veza između pripadnika „Mlade Bosne“ i Srbije. Oružje za izvršenje atentata su Gavrilo Princip i Trifko Grabež prebacili iz Srbije do Tuzle i dalje, put Sarajeva, preko Veljka Čubrilovića i njegovih ljudi: Mitra i Neđe Kerovića i Cvijana Stjepanovića.
Vaso Čubrilović – genocidni planer istrebljenja Albanaca, što je učinio Nijemcima!
Najmlađi sudiomik Sarajevskog atentata bio je Veljkov mlađi brat Vaso, kasnije poznati doktor povijesnih znanosti i akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti. Ovaj čovjek spada u red najmorbidnijih i najpatogenijih srbijanskih akademika i intelektualaca uopće, osobito zbog izrade genocidnog plana 1937. „Iseljavanje Albanaca“ (sličan plan imao je Stevan Moljević za Hrvate i muslimane pod imenom Homogena Srbija). Vjerovali ili ne, taj genocidni plan napisao je za vladu Jugoslavije koju je vodio Milan Stojadinović. Tim morbidnim planom je detaljno isplanirao genocid nad Albancima Kosova koji su trebali nestati s Kosova.
Takvi genocidni planovi u Srbiji su bili normalna pojava, naime koju godinu kasnije izlazi Valerijanov memorandum Srpske pravoslavne Crkve i Homogena Srbija Stevana Moljevića, koji se ne odnose na Albance, nego na genocid nad Hrvatima i muslimanima.
Vaso Čubrilović, pripadnik Mlade Bosne i velikosrpski ideolog u prvoj Jugoslaviji, nakon ulaska partizana u Beograd nije zatvoren kao što su zatvarani Hrvati, nego taj pripadnik “buržoazije” iz stare nekomunističke Jugoslavije postaje – rektor Beogradskog univerziteta!
Valja se Titovim komunistima dopao genocidni plan za ubijanje i iseljavanje Albanaca s Kosova, pa su nagradili Čubrilovića!
Osim toga, kao osoba sada bliska komunističkim vlastima Ćubrilović dovršava početkom studenog 1944. godine memorandum sa stručnom podlogom za donošenja odluke o izgonu oko pola milijuna Folksdojčera iz Jugoslavije, te predlaže da se na takav način postupi i s drugim manjinama, koliko to politička situacija omogućuje. Takvu su odluku vlasti doista i donijele, te je i provele u djelo, okončavši stoljetnu prisutnost etničkih Nijemaca u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini. Pri tome je bilo oko 170 tisuća Nijemaca u zatočeno u logorima za prisilni rad; od njih je – procjenjuju znanstvenici danas – 50 do 60 tisuća pomrlo uslijed teških uvjeta zatočenja.
Beogradu su očito bili dragi – planovi za genocide.
Po formiranju prve privremene vlade DFJ Čubrilović je, kao ugledni znanstvenik, zauzeo mjesto ministra poljoprivrede, u travnju 1945. godine. Nakon što je nekoliko mjeseci bio ministar poljoprivrede, prestao je biti član Zemljoradničke stranke i postao član Komunističke partije Jugoslavije krajem 1945. Od travnja 1946. godine prestaje biti ministar poljoprivrede i preuzima dužnost ministra šumarstva, koju obnaša do 1950. godine.
Također je bio i član Komisije za obnovu sveučilišta i inspektor za Filozofski fakultet.
Do umirovljenja 1967. godine, ovaj starojugoslavenski genocidni šovinist i jedan od sudionika atentata u Sarajevu, bio je dekan komunističkog Filozofskog fakulteta u Beogradu!
Čubrilovićev genocidni plan počeo se provoditi na Kosovu:
DODATAK: Uloga (polu)tajnih srbijanskih organizacija i masonerije u atentatu u Sarajevu
Na suđenju atentatorima iz Sarajeva, članovima mlade Bosne, postavilo se pitanje povezanosti atentatora sa slobodnim zidarima. I Princip i Čabrinović su govorili kako su Tankosić i Ciganović pripadali slobodnim zidarima, a Čabrinović je čak tvrdio da je pristaša masonskih ideja.
Princip je na suđenju čak izjavio: „Jednom je Ciganović u kavani Moruna, kad se razgovaralo o atentatu, kazao da su slobodni zidari te i te godine osudili Franju Ferdinanda na smrt.“
Prva pojava ove teze da su u atentat umiješani slobodni zidari objavljen je 11. srpnja 1914. u londonskom listu (simptomatična imena) John Bull. Autor članka u tom listu tvrdio je da je Principu u Parizu prišla Francuska masonska loža. Takve informacije su tada izlazile neslužbeno iz austrijske tajne službe, ali Princip nikada nije posjetio Pariz. Ovakve insinuacije izazvale su niz knjiga i članaka u kojima su se optuživali slobodni zidari za pripremu atentata.
Autora jednog takvog članka u Njemačkoj 1931. tužili su Njemački slobodni zidari i kažnjen je kaznom od 500 maraka radi klevete. Za vrijeme Drugog svjetskog rata masonska umiješanost je bila jako rasprostranjena teza u njemačkim medijima o odgovornosti za atentat. Ljuba Jovanović – Čupa, urednik Pijemonta, neslužbenog glasila Crne ruke, bio je po priznanju samih slobodnih zidara njihov član. Ali za Tankosića i Dimitrijevića – Apisa slobodni zidari su nijekali da su bili njihovi članovi, što je i logično s obzirom na njihov zločinački karakter i djela.
Uglavnom, plan rušenja Austro-Ugarske počeo ostvarivati poslije svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji kada je četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) pod zapovjedništvom pukovnika Generalštaba Vojske Srbije i šefa obavještajne službe srpske vojske Dragutina Dimitrijevića Apisa, ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin. Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.
Poznato je da je kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije odgovaralo četničkoj organizaciji Crna ruka i njenom ekspanzionističkom planu stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petra I. Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao „britansko obrazovanje“ i koji je Srbiju, htio-ne htio, stavio u službu engleskog masonstva. Javna je tajna da je ideja stvaranja Jugoslavije pod patronatom Jugoslavije bila britanska ideja zbog kontrole cijele jugoistiočne Europe. Operativna i otvorena snaga utjecaja Velike Britanije u Jugoslaviji vidjela se prilikom puča u Beogradu 1941. godine, zatim u Drugom svjetskom ratu kada su težište borbe i britanskog utjecaja na oružane pokrete stavili na područje NDH, te osobito u posljednjem ratu 1991. kada je Velika Britanija i njena diplomacija gotovo otvoreno branila zločinačku Srbiju i politiku Beograda u provođenju genocida nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima.
Organizaciju Ujedinjenje ili smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve „srpske zemlje“, osnovali su osim pukovnika Apisa još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Ljubomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož, otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji, postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.
Što se tiče Mlade Bosne, njihov ultimativni cilj bio je ubojstvo katoličkog prestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od njegovog nećaka, nadvojvode Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa cijelom Bosnom i Hercegovinom.
Ubojstvom Franje Ferdinanda, nesuđenog budućeg katoličkog cara, nastalo je neprikriveno oduševljenje u Monarhiji, od Beča, Praga, Pešte do Zagreba i Sarajeva. Preduvjeti su stvoreni za preslagivanje nove karte Europe.
Masonstvo je, naravno, nakon ubojstva austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat.
Na kraju još jedna zanimljivost: komunist Tito je rehabilitirao osuđene crnorukaše u Solunu!
Potpuna rehabilitacija osuđenih u Solunskom procesu iz 1917. stigla je tek u jednoj novoj masonskoj tvorevini, Titovoj Jugoslaviji. U dnevnom tisku koomunističke Jugoslavije iz 1953. godine objavljena je pravomoćna presuda osuđenih u Solunskom procesu. „Pravno“ je dokazana njihova rehabilitacija, te je stavljena van snage presuda Velikog vojnog suda u Solunu od 5. lipnja 1917. godine.
Sudionici procesa i pripadnici Crne Ruke: Dragutin Dimitrijević Apis, Milan Milovanović, Čedomir Popović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović, Vladimir Tucović, Damjan Popović, Radoje Lazić, Rade Malobabić i Mehmed Mehmedbašić su oslobođeni krivnje od – Josipa Broza Tita!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
