Sveti Izaija (hebrejski „Jahve spašava“), starozavjetni prorok i mučenik, djelovao je u Judeji od 741. do 701. prije Krista. Bio je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik.
Oženio se i imao dva sina. Prvi je od četvorice velikih proroka (Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel), a ujedno je bio i etičko-politički obnovitelj.
Izaija je osuđivao društvene nepravde i hrabrio svoje slušatelje da s pouzdanjem u Gospodina provode život, a njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Osobito su značajna Izaijina proroštva o Kristovoj muci i smrti. Izaija se smatra klasikom Svetog pisma, a njegovo pjesništvo pripada među najljepše stranice Staroga zavjeta. Pravi je umjetnik, jednako vješt u iskazivanju prijetećeg govora snažne oštrine kao i u izricanju svečanog hvalospjeva. Novi zavjet navodi Izaijinu knjigu više nego ikoju drugu.
Zbog izrazito mesijanskog karaktera, a osobito 53. poglavlja knjige Izaije ovog nadahnutog proroka još zovu evanđelistom Starog Zavjeta.
U liturgiji Katoličke Crkve, Svetoj Misi, već 2000 godina prorok Izaija zauzima posebno mjesto. Svakog dana se čitaju riječi iz poglavlja 6. knjige Izaije kada je veliki prorok vidio Božje prijestolje i anđele kako se klanjaju: „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot!“ (Izaija 6, 2-5)
Proročanstvo Izaije o Mesiji-patniku, poglavlje 53. (750 g. prije Krista):
Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.
A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.
Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.
Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.
Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.
