Pjevač, skladatelj, kantautor i producent moderne duhovne glazbe Antonio Tkalec, rođen je 1982. godine u Nedeljancu, selu blizu Varaždina. Antonio je samouki glazbenik – nikada nije pohađao glazbenu školu i ono što sve danas radi, naučio je – sam.
Kao što i sam kaže, dolazi iz skromne, ali pobožne obitelji u kojoj je molitva oduvijek bila prisutna. Od tuda je sve počelo, razvoj njegove glazbene i traženje, da bi danas bio to što jest – glazbenik koji pjeva na veću Slavu Božju. Organizator je varaždinskog festivala moderne duhovne glazbe „Hvalospjev Ljubavi“, sudjeluje u organizaciji još nekoliko festivala u Hrvatskoj i Sloveniji, kao i u organizaciji raznih duhovno-glazbenih događanja i humanitarnih akcija. Pored svega toga, Antonio vodi veliki varaždinski franjevački zbor u funkciji orguljaša i zborovođe.
Glazbeni put nimalo nije bio lagan. Kako danas gledaš na svoje početke; što je bilo najteže, a što najbolje?
Od najranijeg djetinjstva sam pokazao veliki interes za glazbu (već sa 7 godina počeo sam pjevati kao solist u crkvenom pjevačkom društvu „Tin“ iz svog rodnog Nedeljanca). Bog mi je usadio glazbeni talent, ali kako sam odrastao u skromnoj (ali pobožnoj) obitelji, roditelji mi nisu mogli priuštiti glazbenu školu niti instrumente.
Tako da sam si sam napravio instrumente na koje sam vježbao: uzeo sam komad daske na koju sam nacrtao klavirske tipke i tako sam učio svirati. I doista sam tako naučio svirati, koliko god to sad možda glupo zvučalo. Naime, sve što sam na svojoj dasci doma izvježbao, kasnije bih otišao k jednom prijatelju na pravi sintesajzer provjeriti da li sam dobro naučio. Bog mi je dao potpuni sluh i to mi u poslu jako puno pomaže. Već od najranijeg djetinjstva sam naučio cijeniti mukotrpan rad i kao školarac nalazio sam si honorarne poslove, čijom zaradom sam pomagao roditeljima u teškoj financijskoj situaciji.
Budući da u mojem djetinjstvu nismo znali za kompjutore, a kamoli internet, nisam mogao „prosurfati“ i preko interneta učiti note, sviranje….. Ali Bogu sam beskrajno zahvalan što sam imao teži put u životu jer danas sam priznati Samostalni glazbeni umjetnik koji cijeni svaki i najmanji uspjeh, jer na nizu malih stvari grade se one velike.
Do sada si izdao nekoliko albuma. Reci nam malo više o posljednjem albumu “Ohrabri me”.
Nedavno je izašao moj četvrti po redu studijski album moderne duhovne glazbe pod nazivom „Ohrabri me“.
Riječ je o zaista posebnom albumu koji sam sa svojim suradnicima stvarao unatrag dvije godine. Sve smo na ovom albumu radili uživo i bila mi je velika čast i blagoslov raditi s nevjerojatnim glazbenicima koji su s puno srca i emocija stvarali ovaj album.
„Ohrabri me“ ima deset potpuno novih pjesama koje su životne. Svaka pjesma je proživljena i uistinu se „dogodila“. Tako da slušatelji u svakoj pjesmi mogu pronaći sebe, dio svoje životne svakodnevice, mogu se poistovjetiti s porukama, mislima i molitvama koje su utkane u pjesama.
Može li se živjeti samo od glazbe, točnije duhovne, ili radiš nešto sa strane?
Nekako me uvijek ražalosti ovo pitanje: „Gdje radiš?“, a ljudi mi ga postavljaju često. Naime, rad profesionalnog glazbenika je jako opširan i kompleksan. To se nikako ne može usporediti s poslom koji radiš osam sati dnevno, pa dođeš doma i odmaraš ili se posvetiš drugim stvarima i hobijima. Ako se želiš profesionalno baviti glazbom to je kao da vodiš tvrtku. Sam se brineš o tome hoćeš li sutra imati posla, sam tražiš i ugovaraš koncerte i nastupe. Budući da imam studio u kojem stvaramo samo duhovnu glazbu za druge izvođače – sami tražimo glazbenike koji će raditi kod nas.
Ljudi misle da se glazba svodi na poneki nastup za vikend a kroz tjedan „Bogu kradeš dane“. Međutim, to je jako daleko od istine. Ja sam osobno stalno na putu. Godišnje diljem Europe održavam između trideset i četrdeset koncerata godišnje, a tu su i drugi razni nastupi i promocije u medijima. Tako da se često desi da sam godišnje i po dvjesto dana na putu – zapravo u autu. A kad nisam na putu onda radim u studiju i po četrnaest sati dnevno – ovisno o projektima na kojima radimo. Povremeno, kad stignem dajem instrukcije iz pjevanja i sviranja. Bog mi je dao talente i snagu da Ga slavim svojim radom i nikako Ga ne želim razočarati.
Gdje si do sad sve nastupao i što te još čeka u bližoj budućnosti od nastupa?
Imam taj blagoslov u životu što sam profesionalni glazbenik i to baš moderne duhovne glazbe, pa me moj životni poziv vodi na nevjerojatna i čudesna mjesta koja vjerojatno nikad ne bih posjetio i vidio da se ne bavim glazbom.
Koncerte sam održavao (i održavam) u predivnim mjestima, gradovima, metropolama – u najljepšim crkvama i katedralama, poznatim trgovima, kazalištima i dvoranama…
Moje koncerte traže čak i restorani i hoteli, što je možda ovako „na prvu“ čudno, ali – ja slavim Boga! Bilo gdje, bilo kada. Zato sam presretan kad god mogu održati koncert na najčudnijim mjestima koja možda nemaju veze sa duhovnošću, jer na taj način imam više šanse dovesti nekoga k Bogu i pozvati ga na obraćenje.
Koje su ti najbolje suradnje do sada?
Imao sam u karijeri stvarno divnih suradnji, što na albumima, što u studijama, što na koncertima. Pjevao sam i sa svjetski poznatim glazbenicima, ali ako bih morao izdvojiti najbolju od svih, to je onda je to suradnja s mojim producentom Ivanom Mikulićem s kojim radim od počeka svoje glazbene karijere. Uz njega sam odrastao i kao čovjek i kao glazbenik i oduvijek mi je bio veliki uzor i prijatelj.
Izdvojio bih još i suradnju s Bernardom Bruno, pjevačicom iz Švicarske koja mi je kao mlađa sestra, a s kojom sam surađivao na nekoliko pjesmama. To je jedno nevjerojatno biće, toliko posvećeno Bogu da bi nam svima trebala biti uzor u vjeri.
Što je za tebe Božić?
Za mene je Božić vjerojatno sve kontra od onoga što je Božić ljudima danas. Ljuti me što smo Božić komercijalizirali i što kićenje izloga, prozora, kuća, trgovima, reklamiranje na tv-u i u medijima počinje već u studenom!
Božić nisu materijalni pokloni. U redu, vjerojatno ćemo svi nekome podariti nešto za Božić, makar jednu malu čokoladu. Ali zamislite sad sve one ljude koji gledaju te izloge i reklame na tv-u, a svojoj djeci ne mogu priuštiti ni tu malu čokoladicu – kako se oni zbog toga osjećaju?
Da, Božić jest darivanje, ali ne materijalnih stvari već darivanje svog vremena svojim bližnjima. Darivanje svoje pažnje, ljubavi, prijateljstva. Kad smo bili djeca, bor smo kitili na Badnjak navečer, a ne kao danas kad se bor kiti i dva tjedna prije Badnjaka. Nakon toga slijedila je obiteljska molitva. Svi bismo kleknuli oko bora i molili zajedno. Nismo imali niti žaruljice na boru, ali imali smo najljepši bor svake godine jer je bio kićen s ljubavlju i osjećajem zajedništva.
Danas, na žalost obitelji skoro da i nemaju to zajedništvo. Nestalo je ljubavi koja nas je povezivala. Nemamo niti vremena više jedni za druge. Zato za Božić želim svima da nađu vremena za svoje bližnje, prijatelje, suradnike i podare svoje vrijeme jedni drugima. To je daleko veći i vredniji poklon od bilo kakve čokolade, kravate ili parfema.
I za kraj, što bi još želio postići na svom putu?
Jedino što bih u životu želio postići jest biti bolji čovjek i brat svima koji me trebaju, a nisam uvijek tu za njih.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
