Mostarkić Gobbo: Tko je Thompsona učinio političkim pitanjem?

Fenomen Marka Perkovića Thompsona evidentno je davno prerastao njegov glazbeni opus. Thompson je nesumnjivo postao političko pitanje. I to jedno od gorućih u državi. No, zašto je tome tako? Jesu li glazba i politika neizbježni suputnici ili se ne bi trebali ticati jedno drugoga?

Ima u Hrvatskoj još izvođača domoljubne glazbe. Neki od njih također su karijere započeli ili gradili s jačim zamahom upravo u vrijeme Domovinskog rata. No, nitko od njih nije (p)ostao simbolom tog istog domoljublja kao Thompson.

I dok bi većina prosječnih građana Hrvatske, da si da truda i nekoliko minuta vremena, nakon slušanja neke Thompsonove pjesme zaključila da je također riječ o domoljublju, dio njih ovog pjevača apriori svrstava u ladice koje s glazbom veze nemaju. Za njih je Marko Perković neprijatelj. Ustaša. Fašist. Prijetnja. Čuli ljudi da je u Hrvatskoj moderno etiketirati Hrvate, katolike, domoljube i one sa zdravim obiteljskim vrijednosnim sustavom, pa udarili po njemu. Udarili ljevičari k’o oni aktivisti po bubnjevima usred molitve na glavnom zagrebačkom trgu. Udarili i muzičari. Ne glazbenici. Udarili svi oni koji i inače udaraju po tradicionalnim hrvatskim vrijednostima gdje god stignu.

Ime Thompsona u Istri

Za sve one koji misle da Marko Perković nikada nije pjevao u Istri, koju ostatak Hrvatske uglavnom (s pravom?) percipira kao crveno utočište ljevičara, vara se.

Glazbeno-politički fenomen Thompsona došao je do izražaja najprije nakon višestrukih nastupa u županijskom središtu – Pazinu. A do usijanja je došlo kad je za nastup u pulskom Amfiteatru dobio – odbijenicu. Kakvo “iznenađenje”! I to za jedan (barem prema isticanjima IDS-a) multikulturalni, multietnički i multikonfesionalni, iznad svega tolerantni grad.

No, upravo tih 50-ak kilometara cestovne udaljenosti između Pazina i Pule potvrdilo je paradoks stavova prema Thompsonu. Taj se paradoks preslikao i na one gradove u Hrvatskoj, pa i izvan nje, koji su Perkoviću pokazali ‘crveni karton’. (No, kako rekoh, bit će jednom i pulska Arena za Thompsona spremna…)

Dvogodišnja pauza simbol društvene šutnje

U dvogodišnjoj pauzi od nastupa zbog obiteljskih okolnosti, Thompson je postao simbolom svekolike društvene šutnje. I kako ništa na ovome svijetu nije slučajno, tako se i njegova šutnja vremenski poklopila s paralelnim jačanjem devijacija u kulturi koja je posta(ja)la sve više antihrvatska. Usuđujem se reći, i antihumana.

I dok su sveopću kulturnu scenu preplavili (obilno financirani!) sadržaji koji nemaju dodirnih točaka ni s pristojnošću, pa ni zdravim razumom, a kamoli kulturom, glazbene dvorane nudile su sadržaje za potpirivanje niskih strasti i (u najmanju ruku) stagnaciju uma.

Tako je Thompsonova dvogodišnja pauza postala, simbolički ali i doslovno, pauza javnog domoljublja u kojoj su tek rijetki pojedinci uspjeli (o)držati glavu iznad vode.

>Mostarkić Gobbo: ‘Neradni ponedjeljak’ i ‘Kraljica Balkana’ uoči Dana sjećanja na Vukovar i Škabrnju

Thompson političko pitanje, a Kafansko veče nije?!

Kafansko veče jedno je od derneka koji se održavaju u zagrebačkoj Areni. U ime struke, ne pristajem napisati da se radi o glazbenoj manifestaciji. No, Kafansko veče u društveno-političkoj hrvatskoj klimi, zanimljivo, nije se nametnulo kao političko pitanje. (Pa čak ni kao kulturno! Iako su na njega javno upozoravali relevantni glazbeni stručnjaci.)

Političko pitanje u široj javnosti nije bio ni nastup stanovite Seke Aleksić u jednom bjelovarskom klubu dan uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata. Podsjetit ću da je nastup, kako rekoše, “Kraljice Balkana”, najavljen “povodom neradnog ponedjeljka”. (Tako bi se, valjda, politički korektno, trebao zvati dan posvećen sjećanju na žrtve Vukovara i Škabrnje.)

I po tolerantnoj Puli svako toliko osvanu najave i plakati nastupa koji, eto, nisu političko pitanje. Samo Thompson jest.

Nova Jugoslavija

Činjenica je da je utjecaj Thompsona kao glazbenika za stvaranje domoljubne klime u neusporediv. I nenadmašan.

I dok se ljevičari uz koju čašicu više opuštaju uz Čavoglave, privatno ni ne pokušavajući “prerasti” uzvik ‘Za dom spremni’, javno se standardno drže svojih narativa i dvostrukih kriterija.

Podsjećam i da je Visoki prekršajni sud 2020. godine odlučio da poklič ‘Za dom spremni’ iz pjesme ‘Bojna Čavoglave’ nije dio remećenja javnog reda i mira nego izraz pjesničke slobode. No, sloboda je u današnjoj Hrvatskoj postala pojam koji se pokušava rezervirati isključivo za podobne jugonostalgičare. Kako u glazbi, tako i u politici, medijima i svim segmentima društva.

Potonje podrške studentima iz Srbije potaknule su priče o nastanku neke nove Jugoslavije. No, meni ponekad izgleda kao da iz nje, ideološki, nismo ni izašli. E, baš zato nam je i potreban Thompson. Da nas podsjeti na Domovinski rat. Na ljubav. Zajedništvo. Pa i na hrvatski državni suverenitet.

Lik i djelo

Thompson kao političko pitanje oštri jezike i pera svima koji ne dišu hrvatski. Jer, upravo su ga oni ispolitizirali. Ne (pri)znajući povijest, usudili su se, a usuđuju se i dalje, prolijevati žuč u javnom prostoru kako bi difamirali još više Perkovićev lik nego djelo. Jer, u glazbenom i svijetu umjetnosti općenito, lik bi trebao biti sporedan. U ovom slučaju on to nije. Ne dopušta mu se da bude.

I politički establišment, koji god bio, strahuje od Marka Perkovića Thompsona. Jer, u njegovom liku i djelu leži simbolička snaga koja pokreće narod. Ona snaga koja svima njima nedostaje. 

Zato njegovi protivnici udaraju i dalje. Samo da ušutkaju. I njega i nas. Pa, poruka Perkovićevim rječnikom: ‘Neće nikada.’.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr