Ivica Bota, inženjer građevinarstva iz Splita, na Camino se odvažio poći u svojim umirovljeničkim danima. Prije četiri godine hodočastio je francuskom, a prije tri godine i portugalskom rutom, nakon čega je pripremio izložbu fotografija s Puta u više hrvatskih gradova, a zatim i napisao knjigu ‘S Prijateljem na Putu sv. Jakova’ u kojoj na prvim stranicama ističe: „Ima dana kojih se sjećamo cijeli život, dana koji nam nešto znače… Ima dana i kad nam se nešto dogodi, a ne znamo što se zapravo dogodilo ni zašto se dogodilo… Ima dana koji nisu slični drugim danima, koji izlaze iz svakodnevne kolotečine. Kada osjetite takav dan, nemojte odmahnuti rukom i reći: Nije to ništa, nije to za mene. Nećete biti ni svjesni da doživljavate preporod, duhovnu nadogradnju onoga što imate u sebi.”
Upravo je takav preporod doživio sam Bota hodajući 40 dana do Santiaga, o čemu je posvjedočio u emisiji Put pod noge HKR-a, prenosi hkm.hr.
„Taj Put je nešto što čovjeka nadograđuje, daje čovjeku drugačiju sliku sebe. Otkad sam se vratio s Puta, nisam podigao glas ni na koga. Nisam se naljutio ni na koga. Osjećam povezanost i prisnost s drugim ljudima, jer ljubav koju osjećamo na Putu prenosi se i na naš svakodnevni život kad se vratimo.”
Osim hodočasnika, na Camino danas dolazi i mnogo turista i pješaka. Svaki od njih kreće iz različitih unutarnjih poriva. Ivica Bota svjedoči kako nije bilo jednostavno krenuti na put; morao je ostaviti obitelj i sve svakodnevne obveze, a povrh svega nije znao smisao tog puta. „Nisam se zavjetovao, ali našao sam smisao u molitvi. Svaki dan sam odlučio moliti za nekoga, za jednu osobu, za grupu ljudi, za neku obitelj, za žive, za mrtve, za prijatelje, neprijatelje, bolesne, zdrave… i napravio sam si taj popis od prvog do posljednjeg dana za koje ću se moliti. Prvi dan sam molio za one za koje nema tko moliti, a posljednji za sve one za koje sam zaboravio moliti.” Naposljetku je upravo u molitvi pronašao odgovor koji je tražio na samom početku putovanja, a ono što ga je dotaklo prenio je i u svoju svakodnevicu. „Ljubav je nešto što na Putu sretnete i to će ostati u vama do kraja života, taj osjećaj mira i spokoja koji doživite. Molio sam da taj osjećaj koji sam ja imao Bog prenese i na ljude za koje sam molio.”
U svojoj knjizi opisuje i neke posebne događaje koji su mu se usjekli u sjećanje, poput onoga s prvog dana hodočašća kad je nakon jutarnje mise u crkvi na svom tijelu osjetio poseban blagoslov koji ga je ganuo do suza.
No, Put nije jednostavan, reći će također. Osim raznih iskušenja, može doći i do većih poteškoća, pa čak i do kobnih situacija. Da se čovjek uvijek mora pripremiti i na ono najgore potvrđuju križevi na Putu sv. Jakova. „Sretao sam dosta križeva koja su napravljena kao odmorište za hodočasnike. To samo pokazuje da je Put živ, na Putu se i voli i umire. Ima primjera i ljubavi na Putu gdje su se hodočasnici upoznali, vjenčali i žive Caminu.”
Nakon Puta, svjedoči Bota, promijenio se njegov molitveni, kontemplativni život. „Inače sam inženjer i bio sam dosta odsutan od kuće, mnogo sam radio na terenu. Sada, ne samo da sam se promijenio u smislu razmišljanja i praktičnog odlaska u crkvu, već i u smislu toga da neke stvari počinjem shvaćati, o nekim stvarima o kojima nisam razmišljao počinjem razmišljati. Otvaraju vam se novi pogledi i nova razmišljanja na život i na religiju.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
