Film Kristijana Milića Broj 55 osvojio je 8 Zlatnih arena, još uvijek pod dojmom odgledane filmske borbe hrvatskih Davida protiv Golijata naoružanih JNA oružjem koje se plaćalo iz budžeta SFRJ, na jednak način kao što se danas remont hrvatskih MiG-ova plaća iz budžeta RH, u kostima osjećam zašto su te nagrade zaslužene. U medijima ste mogli pročitati promotivnu (istinitu) rečenicu “prvi pravi ratni film o Domovinskom ratu” i izjavu redatelja “Carpenter je spomenut jer struktura već na razini scenarija poprilično podsjeća na Napad na policijsku postaju 13”, ali što to zapravo znači?
U filmu nema ženskih likova, nego se od kronološki prve scene prikazuje branitelje Hrvatske onakve kakvi su bili 1991. godine, kad se radnja filma zbila: zenge obučeni u maskirne uniforme, policija u plavim uniformama, od oružja kalašnjikovi, jedan snajper, jedna strojnica i jedan oklopni transporter domaće radinosti. Suprotstavljeni srpskim odmetnicima koji tada na tom mjestu nisu imali tenkove i avione, ali sve su ostalo imali. Branitelji su imali želju, toliku želju da su ponekad bez oružja išli u akciju, ili pomalo drčnosti poput one snajperista Đere (briljantno bezobrazan i realan Darko Milas), koji je kažnjavao “komšije” koji su “postali bahati” ili “su se uzjeb…” jer “su naši blizu”. Spoj takvog scenarija, kratkih dijaloga, pucnjave toliko da nekog osjetljivog mogu zaboljeti uši, atmosferična glazba koje ima taman toliko da se Broj 55 nikako ne može nazvati patetičnim, nego zbog spomenute pucnjave, britkih dijaloga i realnosti radnje upotpunjene brojnim krupnim kadrovima, kreira brutalno istinit film. Istinit jer je sukladan činjenicama, brutalno istinit jer ne ublažava rječnik hrvatskih ratnika, buku rata ili njihovu brutalnu smrt.
Sad se možemo vratiti na Carpentera, u njegovom filmu junaci su također blokirani u kući. Iako postoje bitne razlike između ta dva filma (zapravo tri, Napad na policijsku postaju 13 nakon izvornika iz 1976. doživio je novu obradu 2005.), u naoružanju napadača/napadnutih, likovima (američka priča sadrži ženske likove), ishodu, filmovi su ne samo intertekstualno nego i zanatski na istom visokom nivou. Ukupnost rata nikad nije crno-bijela, ali pojedini segmenti to mogu biti, pojedini segmenti to nažalost jesu. Broj 55 mali je segment Domovinskog rata, u kome se 20 hrvatskih branitelja našlo u okruženju višestruko jačeg, oružjem i ljudstvom, neprijatelja. Da su poštivane Ženevske konvencije, netko s hrvatske strane bi preživio. U Kusonjama Ženevske konvencije nisu vrijedile, kao ni kasnije na Ovčari niti na mnogo drugih mjesta, što nije predmet ove recenzije. Ali to je jasno obrazloženje zašto Broj 55 unatoč crno-bijeloj radnji, crno-bijelom scenariju nije patetičan ili lažan, nego istinit – jer su se nažalost te smrti tako dogodile, što svjedoče kosti iskopane iz masovne grobnice kod Rakovog Potoka.
Svaki je rat pun potresnih priča, ali ne reagiramo na svaki ratni film na isti način. Redatelj Kristijan Milić stvorio je novu cjelinu u kojoj nema praznoga hoda (podsjetimo se, on je 2007. godine dobio 8 Zlatnih arena za film “Živi i mrtvi”, ratni film), nema suvišnih dijaloga, nema suvišnih likova, nema viška glazbe, na kraju – nema suvišnih kadrova. Gledatelj koji zna povijesne činjenice može se pitati zašto film ne završava prikazom masovne grobnice, ali ovo nije dokumentarni film. Broj 55 je igrani film u kome nema mjesta za svu brutalnost realnosti, jer i igrana, ublažena je realnost nažalost prebolna.
Moto je filma “Nema predaje”, što se na površnoj razini može izjednačiti s hrabrošću. Recenzent će otići korak dalje i postaviti pitanje, što bi ostalo od vječne borbe Dobra i Zla kad bi se Dobro ikad predalo? Odgovor na to pitanje daje smisao i punu snagu motu “Nema predaje”, daje odgovor na pitanje zašto se u sudskome procesu hrvatskim generalima u Haagu u teret pokušalo ubrojiti 86 (civilnih) žrtava, a ne 860 ili 8600 ili 86.000.
Broj 55 pokazuje da hrvatska kinematografija ima glumce, redatelje, snimatelje sposobne snimiti hrvatsku Združenu braću. HRT i Telefilm nisu HBO i BBC, ali treba nam još dobrih hrvatskih ratnih filmova. Političari nisu uspjeli razriješiti nacionalne probleme na ozemlju Hrvatske zadnjih 100 godina, unatoč Titovoj floskuli da je Partija “r(j)ešila nacionalno pitanje”. Slika govori tisuću riječi, dobar (ratni) film sačinjen je od pokretnih slika. Dajte nam dobrih ratnih filmova, Broj 55 vrijedi za budućnost Hrvatske više od pet Neretvi, Sutjeski i susreta Josipović-Nikolić zajedno.
Imali smo “Dajte im da čuju”, imali smo “Hoću internet” generaciju, treba nam “Dajte nam dobrih ratnih filmova”. Odmah i sad.
