Damir Borovčak, autor i urednik engleskog izdanja monografije Macelj 1945., je povodom njenog predstavljanja u Kanadi dao intervju za HKV, a razgovor je vodio Davor Dijanović. U intervjuu se između ostaloga dotaknuo razloga pisanja internacionalnog izdanja knjige o komunističkim zločinima, ali i razlozima nepostojanja lustracije u Republici Hrvatskoj.
Englesko izdanje monografije o Macelju nedavno je predstavljeno u nekoliko kanadskih gradova. Kakvo su dojmovi iz Kanade, koliko su tamošnji Hrvati zainteresirani za ovu temu?
U smislu širenja istine u spomen žrtvama u Macelju 1945. s predstavljanjima engleskog izdanja monografije u Kanadi cilj Udruge Macelj 1945. je postignut. Organizator ove turneje je bilo udruženje Canadian Croatian Academic Society, odnosno Kanadsko hrvatsko akademsko društvo, predsjednik dr. sc. Ivan Hrvoić, potpredsjednica Valentina Krčmar i potpredsjednica za odnose s javnošću Ivana Kovačević Mandac, te tajnica društva Mirjana Vraneš. Ti su se hrvatski domoljubi založili da predstavljanja engleskog izdanja monografije Macelj 1945. u Hamiltonu, Norvalu, Oakvillu, Torontu i Mississaugi postignu svoju svrhu.
Po dolasku u Kanadu održana je večera dobrodošlice na kojoj su bili uz navedene članove CCAS poznati društveno politički djelatnici Stanko Trtanj, zatim prvi počasni konzul Republike Hrvatske u Torontu gospodin Duško Bezić te Ivica Lončarić kao medijski pokrovitelj i poznati dugogodišnji voditelj emisija “Sounds of Croatia”, odnosno “Zvuci Hrvatske”. Kao autor i urednik monografije Macelj 1945. podijelio sam prisutnima prve primjerke monografije na engleskom jeziku i upisao posvete te sam ujedno dao intervju za emisiju “Zvuci Hrvatske”.
Na samim predstavljanjima nije nam bio toliko bitan broj prisutnih, već upravo oni koji su se odazvali, jer su upravo te osobe bitne zbog daljnjeg promicanja tragične istine. Smatram to upravo zbog takvih pojedinaca, od kojih su neki prevalili i preko stotinjak kilometara da bi se odazvali na neko od pet predstavljanja. Hvale vrijedni su bili hrvatski župnici koji su se potrudili u najavi predstavljanja i ustupiti župne dvorane i shvatili da smo iz Domovine došli upozoriti na okolnosti strašnog komunističkog zločina u Macelju, koji se skriva od javnosti još od uspostave Republike Hrvatske, a koji se nikako ne smije zaboraviti.
Englesko izdanje monografije upravo ima namjeru potaknuti na razmišljanja mlađe naraštaje, one intelektualne snage koje tek dolaze, kako bi najprije shvatili zašto su njihovi roditelji, djedovi i bake bili prisiljeni napuštati Hrvatsku, pa potom nastavili promicati istinu.
Kakav je općenito interes kanadskih Hrvata za zbivanja u domovini, jeste li razgovarali o političkoj situaciji u Hrvatskoj?
Gotovo pa i nije potrebno Hrvatima u Kanadi tumačiti zbivanja u Domovini ili im tumačiti političku situaciju. Ta su vremena prošlost. Iseljeni Hrvati danas prate sva zbivanja posredstvom satelitskih tv-kanala i posredstvom interneta hrvatskih radio postaja. Na taj način zbivanja u Hrvatskoj su im posve bliska i dostupna. Puno se je toga u tehničkom smislu promijenilo iz doba obrambenog Domovinskog rata, kada je tv-slika snimljena na VHS-kazetama putovala do hrvatskog gledateljstva u Kanadi najmanje 3 dana, odnosno vijesti se prenosile fax-porukama ili putem telefonskih veza u eter hrvatskih radio emisija. Danas je hrvatski iseljenik u Kanadi izvrsno informiran i vrlo dobro prati zbivanja u Domovini. Stoga ga hrvatska politika ne može zavarati, hrvatski iseljenik zahtjeva svoje pravo glasa na izborima s istim uvjetima kao glasači u Hrvatskoj. A to je tehnički izvedivo. Zato se podržava referendum o promjeni izbornog zakona, zahtjeva se promjena izbornog sustava, te osuđuje svaka prisvajanje ili održavanje na vlasti struktura koje u svoju korist podešavaju stranačke izborne liste i podržavaju nepravedan izborni sustav.
Hrvatski iseljenik zahtjeva model vlasti u Hrvatskoj koja će služiti hrvatskom narodu u Domovini i izvan nje, i svrgavanje s vlasti politike privatnih interesa. Hrvati u Kanadi koje sam susretao, prepoznaju vitalne hrvatske nacionalne interese i traže da se oni zaštite. Oni političari koji to ne čine lako se prepoznaju, zapravo još ih lakše prepoznaju u hrvatskom iseljeništvu zbog pregršta njima davanih lažnih obećanja.
Hrvatska publicistika često funkcionira „intra muros“, tj. kapitalna djela se ne prevode na strane jezike, pa stranci nemaju ni priliku upoznati se s hrvatskom poviješću. Kako ocjenjujete važnost izdavanja ove knjige na engleskom jeziku?
Cilj i svrha engleskog izdanja monografije Macelj 1945. jest internacionalizacija istine o strašnom smaknuću 21 svećenika, franjevca i bogoslova u samo jednoj noći 4./5. lipnja 1945., od jednog ubojice, gurnutih u prvu jamu. Dakle po završetku ratnih razaranja u Europi, od strane partizanskog monstrum ubojice, komunistički zadojenog zločinca, koji je ubijajući nevine žrtve koje je trebala zaštititi Ženevska konvencija, pokazao svu okrutnost Titovog režima. Ubijani su žene, djeca, razvojačeni mladići, svi bez suda i milosti. Pripadnosti svećenstva raznim biskupijama i provincijama, simbolizira i pripadnost civila koji su ih pratili iz raznih hrvatskih krajeva, odnosno dobivamo prikaz genocidnog pokolja nad Hrvatima.
Monografija Macelj 1945. na hrvatskom jeziku izdana je 2015. godine povodom 70. obljetnice tih stravičnih zločina. Kako hrvatska politika nije iskazala viši stupanj senzibiliteta za tu strašnu istinu, niti progovorila o tome, a bliži se već 75. obljetnica tih komunističkih zločina, odlučili smo internacionalizirati tu istinu. Tako ove 2018. godine dolazi do engleskog izdanja monografije, koju ćemo nastojati proširiti svijetom. Želimo doprinijeli razotkrivanju laži da je Titov komunizam bio “humanog lica”, naprotiv pokazati da je Tito bio monstrum, a njegov režim bio zločinački i brutalno krvavi.
Hrvati su premalo tiskali svjedočanstava o svojoj krvavoj povijesti Drugog svjetskog rata na engleskom i drugim stranim jezicima. To se može opravdati hegemonijom komunizma do 1990. g., no za kasnije vremensko razdoblje nema opravdanja, osim optužiti sve vlade od 2000.g. na ovamo, da nisu radile svoj posao kako treba na otkrivanju istine. Naime, promicanje prave istine o komunističkim zločinima nad Hrvatima, trebala su širiti u svijetu odgovorna ministarstva svake vlade. Na to ih je obavezivala i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945.-1990., koju je donio Hrvatski sabor 30. lipnja 2006.
Dakle, barem od tog datuma podjednako su odgovorni i predsjednici Hrvatskog sabora i predsjednici Hrvatskih vlada što se istina o komunističkim zločinima nije širila i internacionalizirala. Još do danas nije javno progovorio o zločinu u Macelju ni jedan Predsjednik/ica RH, Predsjednik Vlade RH, a ni Predsjednik Hrvatskog sabora. Jednom riječju – prestrašno prešućivanje istine i guranje pod tepih, iz razloga političkih trgovina ili nezamjeranja. Nažalost, tako je uloga širenja istine ostala na pojedincima volonterima. Stoga je Udruga Macelj 1945. odlučila samostalno internacionalizirati i ukazati svijetu na ovaj strašan i optužujući zločin izdanjem monografije Macelj 1945. na engleskom jeziku.
Jesu li za prijevod knjige ikakvo zanimanje pokazali ljudi iz politike i medija?
Ako se pitanje odnosi na hrvatske političare to je prethodno već jasno odgovoreno. Što se interesa medija u Hrvatskoj tiče, zgodno je odgovoriti kako su 2015. na predstavljanje hrvatskog izdanja monografije Macelj 1945. bili obaviješteni i pozivnicama pozvani svi relevantni mediji u Hrvatskoj. Odazvali su se samo urednik Radio Marije i urednik HKV-portala. Čak su zakazali i katolički mediji. Tek negdje 3 tjedna poslije, jedan je značajan katolički glasnik donio samo jednu novinarsku karticu teksta o monografiji Macelj 1945. A monografija nije baš neki neugledni knjižuljak naivnih pjesmica, već u velikom formatubroji preko 350 stranica, s preko 650 fotografija i sadrži nekoliko važnih dokumenata, po prvi puta objavljenih.
Potrebno je reči da su u monografiji po prvi puta bile objavljene i sve fotografije poubijanog svećenstva na Macelju, pripojene imenima i prezimenima, s godinama rođenja i pripadnostima biskupijama i provincijama. To je moje uredničko rješenje, s kojim sam mučeničke žrtve približio čitatelju, s pogledom u oči žrtvama koje su bezrazložno i brutalno pogubljene.
Ako govorimo o Kanadi i tamošnjem zanimanju može se reči da je najbolju ocjenu u raspravi prilikom predstavljanja na University of Toronto dao bivši počasni konzul u Torontu i značajan potpomagatelj hrvatske države i suradnik predsjednika Tuđmana od samih početaka, diplomat Duško Bezić. On je pregledavši monografiju par dana ranije, rekao da to englesko izdanje monografije Macelj 1945. i nije prijevod, jer osim što sadrži i dva nova poglavlja u odnosu na hrvatsko izdanje (2015-2018), u stvari je nova knjiga koja je pisana na korektnom engleskom jeziku. Time je izrazio sjajnu pohvalu prevoditeljici prof. Andrei Cetinić, koja je rođena i školovana u Hamiltonu, a odselila prije 20-tak godina u Hrvatsku.
Promocija knjige “U vječni Spomen” Frana Živičnjaka o Macelju i svjedočanstvima zločina
Naravno da je to bilo vrlo ugodno čuti i meni kao uredniku, jer sam shvatio da je prof. Cetinić napravila vrhunski posao i da će istina opisana u monografiji biti tečna za čitatelje engleskog govornog područja. Dakle, ona će postati posve razumljiva i stranim političarima, ali i mladim Hrvatima drugog, trećeg i idućih naraštaja koji su školovani na engleskom jeziku. A upravo su takvi studenti University of Toronto, koji se zanimaju za hrvatsku povijest, jezik i kulturu, organizirali tu večer predstavljanja maceljske istine, koja ih je konačno i vrlo zaokupila.
No važan je još jedan događaj. Na predstavljanje na Universty of Toronto odazvala se i gospođa Alide Forstmanis presjednica „Tribute to Liberty“ koja predvodi inicijativu podizanja spomenika komunističkim žrtvama Drugog svjetskog rata u glavnom gradu Kanade u Ottawi. Sa zanimanjem je pratila izlaganja predstavljača te je ponudila suradnju predstavnicima Canadian Croatian Academic Society Toronto s njezinim uredom. Eto to je možemo reći, prvi korak da zločini iz Macelja kroče putem internacionalizacije istine.
U razgovoru za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća prof. dr. sc. Andrija Hebrang nedavno je ustvrdio da će Hrvatskoj za iskapanje kostiju komunističkih žrtava trebati 250 godina ako se nastavi ovakvim tempom. Zašto ne postoji volja da se te žrtve dostojno pokopaju?
Prof. dr. Andrija Hebrang je također član Udruge Macelj 1945. i mi članovi jako dobro razumijemo njegove poruke. Prof. Hebrang je i predsjednik našeg Povjerenstva za izradu prijedloga Zakona o spomen-području Macelj koji je nedavno predan Vladi RH na čitanje i daljnje postupanje. Smatramo da bi se donošenjem takvog zakona ipak trebali pokrenuli procesi u interesu obespravljenih žrtava.
Odgovor na pitanje zašto ne postoji volja da se žrtve Drugog svjetskog rata dostojno pokopaju smatram jednostavnim. Naime, i maceljski ubojica OZNA-š Stjepan Hršak protiv kojeg je podignuta i krivična prijava, prozvan i imenovan po preživjelom svjedoku Franu Živičnjaku, bio je bogato nagrađen vilom u Tuškancu za svoja komunistička zlodjela. A takvih je partizanskih, komunističkih, oznaških, udbaških i kosovskih ubojica bilo jako mnogo. I oni su imali i svoje obitelji i svoju djecu. Kako su ih odgajali? Pa sigurno ne prohrvatski, već u duhu Titovog jugorežima kojem su služili.
Dakle, njihovim potomcima, koji su odrasli u tom režimu i danas su po logici stvari privilegirani, dobro zbrinuti, uhljebljeni i pozicionirani u raznim razinama upravne i izvršne vlasti, po fakultetima, ministarstvima i diplomatskim predstavništvima ili već s pozamašnim mirovinama te im po logici stvari ne odgovara istraživanje istine, pa tako ni otvaranje stratišta i pokapanje komunističkih žrtava. To je izravan udar na njihovu društvenu sigurnost, na ideološki i mentalni sklop. To je za njih revizija povijesti, ustaška guja, nova pojava klerofašizma i tko zna što još… Činjenica jest da kod nas nije provedena ni moralna lustracija, a ni duhova preobrazba ili moralna obnova kako bi se odopteretili od komunističkog mentalnog sklopa.
Zato je zanimljiv igrokaz koliko se njih baš u ovo vrijeme Svih Svetih i Dušnog dana pretvara da su se moralno “popravili”, pa hodočaste na grobove svojih očeva tzv. “antifašista”, paleći svijeće i tinjalice s treperećim anđelićima, klanjajući se na grobovima notornih komunističkih ubojica. Iako se u Titovom režimu svijeće nikada nisu palile na grobovima komunista, sada je pun Mirogoj takvih prikaza. Rade to i u Kumrovcu, županijska i politička izaslanstva. Pod šinjelom brončanog Titovog kipa pale svijeće trobojnice s hrvatskim grbom, za koje bi još prije 30 godina završili iza rešetaka u Đorđićevoj. No sudionici tih predstava ne pojavljuju se primjerice u Macelju na iskrenom kajanju za nedjela režima kojem su služili oni i njihovi predhodnici.
Dok god Titov komunizam u Hrvatskoj nije osuđen bez zadrške, zabranjena crvena petokraka kao simbol zločina, a Tito jasno i glasno politički obilježen za zločine bez presedana, dotle ne će biti ni političke ni opće društvene volje da se hrvatske poratne žrtve dostojno i u potpunosti ekshumiraju i pokopaju. To se sada radi samo sporadično, upravo onako kako na to ukazuje prof. Hebrang.
Tekst se nastavlja ispod oglasa