Prošlog tjedna je povodom 20. obljetnice prvog izdanja i smrti autora, u dvorani samostana Hercegovačkih franjevaca u Dubravi, u organizaciji Udruge Macelj 1945, održano predstavljanje četvrtog dopunjenog izdanja knjige Frana Živičnjaka “U vječni spomen”. Izdanje su predstavili dipl. ing. Damir Borovčak, povjerenstvo za nakladu, prim. Dr. Stjepan Bačić, predsjednik Udruge Macelj 1945, te prof Mihovil Bogoslav Matković, predsjednik NO.
Knjiga Frana Živičnjaka „U vječni spomen“ zapravo je kratak povijeni prikaz komunističkog zločina počinjenog na koncu II. svjetskog rata, tijekom svibnja i lipnja 1945 godine nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima od strane Titovih „osloboditelja“ – komunista. Taj se zločin po bestijalnosti i svireposti može usporediti sa zločinima Pol Potovih „crvenih kmera“ u Kambodži.
Knjiga tekstom i slikom u potpunosti odgovara izvornom izdanju Frana Živičnjaka iz 1998 godine od 5-66 strane, dok su druge stranice prilagođene potrebama 4 izdanja.
Fran Živičnjak sam navodi da je svoju spomen-knjižicu napisao na osnovi izjava Mladena Šafranka i svojim sjećanjima i zapažanjima, kako bi to bila opomena budućim hrvatskim naraštajima – da se takav zločin više nikad ne bi ponovio na tlu Hrvatske. Želio je da ova svjedočanstva budu budućim povjesničarima pomoć kod pisanja povijesti o tim tragičnim zbivanjima u svibnju i lipnju 1945 godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovca kod Sv. Križa Začretja i Oroslavja.
Knjiga navodi imena i prezimena zločinaca – egzekutora s Macelja, od kojih mnogi od „đelata“ tih pobijenih mučenika danas udobno i bezbrižno žive s visokim mirovinama, u stanovima dobivenim za „zasluge za narod“ i s podsmjehom nam odgovaraju, da „šta im mi možemo, pomirba je i oni su dobro zaštićeni“.
Fran Živičnjak u svojoj knjizi proziva i saborsku Komisiju za utvrđivanje ratnih i poraznih žrtava:
„Finale čudnih događaja bio je neshvatljivi postupak saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – da se kod iskopa kostiju nije izvršio stručni uviđaj Međunarodne komisije i što se tim mučeničkim kostima nije odalo dužno poštovanje, već su ih utovarili u crne vreće za smeće i u najvećoj tajnosti otpremili u podrum Patologije Medicinskog fakulteta na Šalati u Zagrebu, gdje se nalaze i danas, bez znanja i pristupa hrvatske javnosti. Trebali su ih onda ostaviti u Maceljskoj šumi i gore im napraviti veličanstveni spomenik, jer oni nikada više neće tražiti od nas bilo kakvu naknadu za svoje izgubljene živote. Naša je zajednička obveza da im napravimo spomenik s opisom zločina, da barem to ostane za njihov vječni spomen. To bi trebala učiniti Općina Krapina jer se je taj veliki zločin dogodio na njihovom području.“
Kratko vrijeme nakon izdavanja ove knjige 1998. godine, u vlastitom izdanju u ograničenom broju, uz pomoć donacija nekoliko prijatelja – autor knjige, Fran Živičnjak, nađen je mrtav u svome stanu u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Veoma čvrste indicije govore da je zapravo mučki umoren, i to od onih istih koji ga nisu dokrajčili 1945 godine, kako bi se sačuvao zid šutnje oko ovog monstruoznog zločina.
Mladen Šafranko je nakon objave njegova imena u „Nacionalu“ broj 27 od 24. svibnja 1996. godine pod čudnim okolnostima od izljeva krvi u mozak, umro na Neurologiji Kliničkog bolničkog centra „Rebro“ u Zagrebu.
Knjiga, u dodacima navodi i razvoj događaja nakon prvog izdanja:
Ekshumaciju 1.163 maceljske žrtve iz 23 istraženih jama, 1992 godine, čiji su posmrtni ostaci u vrećama za smeće ležali na tavanu Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu punih 12 godina.
Početkom 2004. zaslugom Stjepana Brajdića, prvog predsjednika Udruga Macelj 1945, hrvatskog vojnika, sudionika Križnog puta i dugogodišnjeg političkog zatvorenika i fra Drage Brgleza, župnika župe sv. Jurja u Đurmancu, započeli su s pripremama za pokop zemnih ostataka 1163 maceljskih mučenika te izgradnju grobnice za njihovo trajno počivalište.
Svečani pokop ovih žrtava bio je 22.10.2005. godine. Pokop je vodio kardinal Josip Bozanić, nakon čega se nastavila izgradnja spomen crkve Muke Isusove.
Dana 3. lipnja 2007. godine, biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak svečano je blagoslovio novoizgrađenu spomen crkvu Muke Isusove i služio misu za sve žrtve Križnog puta. Otada se svake godine, prve nedjelje u lipnju održava spomen – misa u svetištu Muke Isusove za duše maceljskih mučenika.
Godine 2013. otvorena je i spomen soba u kojoj je izložena ostavština 1163 žrtve koja je stala u jednu kutiju za cipele. Ubojice su opljačkale svoje žrtve prije njihove smrti. Što su žrtve ipak uspjele sakriti i ponijeti sa sobom u jame, može se vidjeti u spomen sobi.
Svake godine prije Uskrsa, u sobotu prije 5 korzmene nedjelje, održava se tradicionalni Križni put „Stopama pobijenih“. Pješaćise i moli za duše maceljskih mučenika, od prve postaje željezničkog kolodvora Đurmanec, do stratišta Lepe Bukve, a posljednja je postaja na grobnici žrtava. Kržni put završava svetom misom u Crkvi Muke Isusove.
Udruga Macelj 1945 neumorno podsjeća na istinu o maceljskom pokolju i ne dopušta zaborav. O maceljskoj tragediji izdano je nekoliko knjiga te filmovi na dvd: Križni put u spomen maceljskim žrtvama, Bonaventura Duda; naknadno 3 i 4 izdanje knjige Frana Živičnjaka U vječni spomen; Film Gora zločina 2009 godine, Monografiju Macelj 1945, 2015 godine; dokumentarni film u suradnji s Laudato TV Macelj – Titovo stratište 2017 godine.
Iz knjige Frana Živičnjaka “U vječni spomen”:
Iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945 godine te iz obveze prema svojoj savjesti i hrvatskom narodu, Fran Živičnjak želio je opisati sve patnje i stradanja zarobljenih hrvatskih vojnika, svojih školskih kolega, svećenika, franjevaca i ostalih mučenika u svibnju i lipnju 1945 godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i u logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u Oroslavju, kako bi taj istiniti zapis ostao kao povijesni dokument i opomena za buduće hrvatske naraštaje da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja.
U knjizi Fran Živičnjak opisuje događaje nakon izručenja Hrvatske vojske, civila, svečenika i franjevaca u Bleiburgu od strane engleskih vojnih vlasti partizanskoj 51 vojvođanskoj diviziji u kojima je i sam sudjelovao. Opisuje križni put na kojem su zarobljenici bez vode i hrane pretrčavali i do 60 km do sljedećeg zaustavljališta. Jedna od većih kolona križnoga puta bila je usmjerena prema Ptuju pa dalje prema Macelju, Đurmancu, Krapini i sabirnim logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u Oroslavju. Ti zarobljenici bili su opljačkani od strane okolnih seljaka koji su bili suradnici partizana. Nisu dobivali hrane ni vode već su pojeli svu travu na poljani i sve lišće po granama.
Osobito je krvoločan bio komandant Vojne OZN-e u Krapini, Stjepan Hršak, koji se osobno hvalio u listu Nacional na str 22 kako su sredili svećenika – reakcionara iz Pregrade, što se vjerojatno odnosilo na Matiju pl. Žigrovića, župnika u Kostelu kraj Pregrade, a kasnije u Jesenju, gdje je 1943 godine nakon zvjerskog mrcvarenja krvoločno ubijen. Stjepan Hršak pobio je 4 i 5 lipnja 1945 u Lepoj Bukvi svećenike i franjevce.
U samom Đurmancu gdje je također bilo sabiralište, nakon pljačke, počela su masovna ubijanja. U podrumima Pučke škole u Krapini bili su zatvoreni zarobljenici, dok su se saslušanja odvijala na prvom katu gdje je bilo sjedište OZN-e kojoj je na čelu bio domaći čovjek zloglasni i okrutni Stjepan Heršak. Zarobljenike su strašno tukli, a najkrvoločniji među njima bio je Josip Frankol, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine, zatim Ivan Đurkin iz Sv.Križa Začretja, dok se imena drugih Fran Živičnjak nije više mogao sjetiti.
Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Stjepan Heršak. Svi mučenici iz podruma su nakon formalne istrage vezani žicom, kamionima otpremani u Maceljsku šumu i tamo zvjerski pogubljeni.
Veliki i zloglasni krvoločni komandant logora u Mirkovcu bio je također domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek, rođen u Petrovskom kraj Krapine. Pretpostavlja se sa sigurnošću da je krvoločni Kunštek kao dobrovoljac prisustvovao ubijanju hrvatskih mučenika u Maceljskoj šumi.
Frana Živičnjaka je zloglasni Stjepan Hršak osudio na smrt nakon što ga je Zvonko Bešenski, bivši Franov susjed iz Svedruže, teško optužio.
Od tada sigurne smrti Frana Živičnjaka spasio je tadašnji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan.
U logoru u Mirkovcu, zarobljenike je često obilazio okrutni partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka. On je kasnije sa svojim kolegom Živkom Vujčićem u Jazovki ubijao teške hrvatske ranjenike metkom u potiljak.
Budući je kapacitet logora u Mirkovcu bio premalen, otvoren je i logor u Oroslavju. Komandant tog logora bio je Branko Vidović, rođen u Slatini kod Krapine. Bio je vrlo okrutan prema ljudima.
Opisuje i kako ga istražitelj Ivica Fizir, njegov školski kolega, nije htio ispitivati već ga je prepustio kolegi Valentu Kataleniću.
Fran Živičnjak opisuje kako su istražitelji izveli iz zatvora OZN-e svećenike i franjevce koje je pratio oficir OZN-e Branko Loew:
„Vidio sam zajedno s ostalim zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e. Nisu bili vezani. Čuo se rad motora kamiona koji je stigao u dvorište do kamenih stepenica. Tu su se ukrcali zajedno s pratiocima, među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je po njegovom kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu.
Kada su ih ukrcali, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama. Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovalili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Šurkin, koji se također priključio koloni.
Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim Đurkina i Šafranka, u pratnji je bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je veliki broj naoružanih partizana – dobrovoljaca.
Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin, plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici. Na to im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao ..da će ih on sada pomiovati. Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijeg među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.
Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Drugi dan su te uspoene pokupila mala školska djeca i odnijela ih u Franjevački samostan u Krapinu, gdje se i danas čuvaju kao relikvije ubijene braće.
Taj krvoločni komandant Stjepan Heršak danas bezbrižno živi s visokom mirovinom i naoružan tim istim „trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm“ kojim je poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u Zagrebu, koju je dobio kao nagradu za „zasluge za narod“.
Hrvatske časnike, koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljedpoočnicama, tako da su domah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.
Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen Šafranko 16 svibnja 1994 godine…
Na moj upit Mladenu – koliko je ljudi, po njegovom sjećanju, ubijeno u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945 godine, on mi je odgovorio: preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene….
Na moj sljedeći upit – odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na strijeljanje i da je mnoge spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.
Ljude iz logora u Oroslavju stijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavja i sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak, koji je te logore obilazio s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zinndapp. Ovaj pak je odgovoran zajedno s komandantom civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.“
Ivan Fizir, je kao istražitelj Civilne OZN-e saslušavao mnoge ljude koji su kasnije odvedeni u smrt.
„Najveću drskost i cinizam pokazao je Ivica Fizir kada je 1993 godine, na žalost i sramotu, biran za gradonačelnika Krapine, a podmuklo je zatajio podatak da je 1945 godine u Krapini bio zloglasni istražitelja Civilne OZN-e.
U svibnu i lipnju 1945 godine, istražitelji Civilne OZN-e u Krapini, pored Ivice Fizira, bili su još Valent Katalenić, zatim Ivan Đurkin….Tu je stalni istražitelj i zloglasni komandant OZN-e bio Leopold Horvat, zvan Leo. …koji je umro 15.veljače 1984 godine i pokopana svim partijskim počastima na našem groblju Mirogoj. On je na tom istom groblju poslije 1950 godine redovito viđan za Svesvete na preoranom groblju pokojnih hrvatskih vojnika 1941 – 1945 godine, što su ga 1947 godine preorali partizanski zlikovci da im se i mrtvima unište tragovi,. Leo je popisivao i rastjerivao ljude koji su došli zapaliti svijeće na mjestu gdje su raniije bili grobovi i nogama uništavao goruće svijeće. Na Mirogoj je uvijek dolazio u civilu.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
