Da se iza pokušaja oslužbenjenja tzv. bunjevačkoga jezika zapravo krije novi pokušaj da se i štokavci ikavci proglase Srbima, potvrđuju teze srpskoga dijalektologa Dragoljuba Petrovića o „srpskoj ikavici“ koje je razobličio vodeći hrvatski dijalektolog Josip Lisac, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatsko slovo.
Volio sam crvena obzorja oivičena beskrajem pučine, koja bi odmarala moj zasužnjeni um. Negdje sam s visova Vrmca snatrio o rubu svijeta s kojega se more survava u bezdna i s kojega ti je krvavo nebo dohvatno kao prvim ljudima drvo spoznanja. Pitao sam se bi li me izliječio taj pogled na kraj i bi li ova tup bol minula da ugledam konac svijeta i uvjerim se u ograničenost nade. Već prihvatih da mi se čitav život odvija u zaljevu s tek rijetkim izletima na pučinu do sutona svojih mora (kako tepah Sutomoru) i Volujice te da moj život ovisi o povjerenju u potpune neznance s kojima me povezuje tek ista plavca. No, kad i pomislim da je možda ona moje mjesto pod Suncem, zapeče me kakva gruba riječ ili tvrda misao suposadnika.
To me uvjeri kako se čak i ovdje, s ljudima s kojima lomim sedmu koricu kruha, radije obraćam brdima koja imaju oči, hirovitu moru i krvavu nebu. „Tolike sam vas ispovjedio i odriješio“, slušao sam zamišljena glagoljaša kod Svetoga Vida, „a kad se svit konča i slnce jur zahodi, hoće li itko saslušati mene s ovim stadom kojemu je u glavi tek crno vino i pečena riba.“ Okrenu se tad meni i poput kakva mudraca zausti: „Zapamti, sinko, čovjek se rodi i umre sam!“ Nasmijah mu se i pomislih: „Zar čovjek ne živi sam i onda kad je u mnoštvu i ne bježi li čitav život da se čak i od sebe sama osami?“ Pogledah zatim u nebo te vidjeh da je ura da krenem put Trašta.
Nedavno me Zajednica Hrvata istočne Hercegovine pozvala na sudjelovanje u obilježavanju smrti Pere Marijanovića, jednoga od najvećih hercegovačkih erudita, nedostatno prepoznata ne samo u Hrvatskoj, nego i u Hercegovini djelomično stoga što su nam Neretvu kao razdjelnicu postavili naši bliskoistočni susjedi. Nakon toga me u emisiju Kozmos i etos pozvao Marito Mihovil Letica da prozborim o bunjevačkim govorima. Na prvi su pogled teme nepovezane, no u idućim ću redcima nastojati pokazati da nije tako. Odavna hvalim ZHIH što u svojemu imenu čuva svezu istočna Hercegovina jer je zaborav toponima znak odricanja od prostora. Istočna je Hercegovina, među ostalim, prazavičaj trebinjsko-mrkanskoga biskupa Tome Budislavića (liječnika sultana Murata III.), Ruđera Boškovića i Ljudevita Luje Ćurčije (blagoslovio Sueski kanal) te zavičaj Anđelka Vuletića, Mile Maslaća, Stojana Vučićevića i Nikole Martića te mnogih drugih hrvatskih književnika. Hrvati danas žive uglavnom na zapadu i jugu toga područja. Nekoć su živjeli i u prostranstvima Gornje Hercegovine, u kojima su do 1945. bili glavni veleposjednici.
Ondje je u srednjovjekovlju živio nemali broj nositelja osobnoga imena Hrvatin. Njega su nosili i vlastelini koje naši susjedi vole prisvajati poput Hrvatina Pićevića iz Dabra kod Stoca i Hrvatina Mrđenovića iz okolice Trebinja. Nadalje, Trebinjsko-mrkanska biskupija više je od dvjesta godina starija od Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, a istočnohercegovački su Hrvati izdržali čak 400 godina osmanlijske vladavine i još (ovisno o kraju) 100-250 godina vladavine Nemanjića. Bilo im je mnogo jednostavnije promijeniti vjeru ili se, kad su se oblikovale nacije, opredijeliti drukčije. Izabrali su teži put i stoga je njihov odabir nepristojno preispitivati. Sad dolazimo do bunjevačko-istočnohercegovačke poveznice.
Naime, u novije se vrijeme bunjevačka pradomovina nastoji pomaknuti nešto istočnije kako bi se odmaknula od zapadne Hercegovine koja je neupitno hrvatska. No, čak i kad bismo Bunjevce pomaknuli za tih nekoliko desetaka kilometara, ponovno bismo se našli na hrvatskome ozemlju, u hrvatskome dijelu istočne Hercegovine. Štoviše, time bi se potvrdilo povijesno prostiranje ikavice istočno od Neretve.
Da se iza pokušaja oslužbenjenja tzv. bunjevačkoga jezika zapravo krije novi pokušaj da se i štokavci ikavci proglase Srbima, potvrđuju teze srpskoga dijalektologa Dragoljuba Petrovića o „srpskoj ikavici“ koje je razobličio vodeći hrvatski dijalektolog Josip Lisac. Usto treba napomenuti kako su smjerovi seoba Bunjevaca znatno bolje poznati od smjerova seoba moliških i gradišćanskih Hrvata jer su te seobe mlađe, pa bi i naši novinari, kad hine objektivnost, trebali biti svjesni da se problematiziranjem pripadnosti Bunjevaca hrvatskomu biću na vjetrometini ostavljaju i ostale hrvatske iseljeničke zajednice, a po istome mjerilu i hrvatske manjine.
Zamislite da netko ustvrdi da u Istri Talijani ne postoje jer je Italija nastala tek u XIX. stoljeću te stvori istarske Mlečane i Furlane. Na koncu bismo morali shvatiti da je svaki pokušaj osamostaljenja kojega hrvatskoga narječja, dijalekta ili govora put u jezično rastakanje i odnarođivanje dijela hrvatskoga narodnog bića. Nažalost, i tu smo sami sebi najčešće najveći neprijatelji.
U Neretvanskoj krajini tektonski poremećaji. Danas na košarkaške terene većina dolazi u ženskoj narodnoj nošnji. Dio Metkovaca nosi podgaće kakve je nosila moja pokojna baka, a neki od njih na to još meću i šljokice poznatih modnih dizajnera. Opuzenci, pak, ni ne dolaze kad se malo prehlade da šljokice ne promijene boju. Očito se traži uniseks-gusar.
* Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Loading...
Reload document 
Open in new tab 
