„Ploviti se mora“, bio je odgovor kapetana Dživa na svaku našu tjelesnu boljku i duševnu patnju. Izricao ju je samouvjereno poput žreca koji je netom čuo božansku poruku s onoga svijeta, a koju ni jeka ni glasnici nisu još uspjeli izobličiti. Svebor nam uz oganj govoraše da mu je stari drug Kalojanis tumačio kako ime Sizif, junak iz njegovih priča koji je neprestano gurao kamen, proishodi iz drevne riječi za mudraca, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatsko slovo.
Sizif je, naime, zboraše Svebor, prihvatio guranje kamena kao nepromjenjiv put u vječnost, a sve su naše plovidbe slične mudračevu poslu utoliko što se uvijek vraćamo na istu točku. (Kako li je Sizifu bilo pri duši dok je kamen gurao i je li ga pekao gorak okus negdašnjega života koliko nas peče sol što nam istodobno vida i rastvara rane, nije nam odgovorio, a i nije trebao jer je sve govorilo njegovo lice kad bi spominjao Kosjenku i jednoga malog izgubljenog dječaka.)
Mene su, pak, vukla gola brda i vidici Pasiglave jer mi se činilo da je gore s vrhunaca pogled čišći i da se usponom stječe mudrost, no iza gorskih vijenaca ponovno bijahu gorski vijenci, iza maloga mora debelo, a iza debeloga ponovno malo te se i gore gubih u labirintima vlastitih misli i plićinama stvarnih i izmaštanih žala. Tek mi je plavetnilo odmaralo oči, oštar uzduh opuštao pluća dok je nespokoj privremeno skonsavao u smarknuća, a vječnost se tad i samo tad činila ne samo podnošljivom, nego i lijepom.
Nedavno su me Ilija i Vlado, prijatelji iz Svebarja, upozorili na članak Adnana Čirgića „Ivan Broz kao proučavalac crnogorskih govora“, u kojemu se ravnatelj Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje (čije je djelovanje, blago rečeno, otežano nakon smjene vlasti u Crnoj Gori) vrlo pomno osvrnuo na članak Brozov Zamjena poluglasnina u govoru barskome (1893.) Čirgić je uvjerljivo i argumentirano prikazao utjecaj doseljavanja iz unutrašnjosti Crne Gore u Svebarje te utjecaj višejezičnosti u starosjedilačkim muslimanskim obiteljima na mjesni glasovni sustav. Budući da u Čirgićevu članku stoji kako je Broz, „pod uticajem vremena u kojemu je živio, jednačio štokavštinu s hrvatskim jezikom“, imao sam dodatan poticaj za čitanje.
Navedena je tvrdnja djelomično točna jer je Ivan Broz uistinu jedan od rijetkih hrvatskih vukovaca kojemu hrvatstvo nije bilo strano, dapače. Međutim, štokavsko su narječje sebi od Brozova doba do danas prisvajali isključivo Srbi, a velik je broj Brozovih suvremenika hrvatsku baštinu rjeđe prodavao, a češće davao u bescijenje našim istočnim susjedima. Iz jezičnih podataka koje Broz podastire u Zupcima su razvidni rječnički prežitci svojstveni zapadnoj štokavštini i čakavštini kao što je dežd (usp. dažd) te potvrđene pretpostavke o Svebarju (poglavito kad je riječ o Šestanima, a u manjoj mjeri i Zupcima) kao jedinomu dijelu neprekinutoga govornog područja hrvatskoga jezika (jer Janjevo je tek enklava, a Svebarje nastavak jugoistočnoga kraka hrvatskoga dijalektnog kontinuuma koji se proteže od Perasta na jugoistok) u izravnome doticaju s albanskim jezikom (Broz drži da je e u zubački govor ušlo iz albanskoga jezika).
Tome pridati valja i podatak da je kulturni leksik u Svebarju i danas hrvatski, pa Zupci, primjerice, i danas jedu krua i juvu. Nadalje, Zupci su birali hrvat-bašu te iznjedrili jedinoga hrvatskog proljećara Iva Vickovića (1929. – 2012.) koji je djelovao u Crnoj Gori. Hrvatsko je ime u Svebarju potvrđeno stoljećima te se održalo do danas. Tako Ivan Franjo Jukić 1852. spominje „dosta Hrvatah od Bara do Spiče“, a August Harambašić u Izletu na Cetinje (1890.) navodi kako „katolici još i danas oko Bara i u samoj Arbanaškoj ponosno vele da su Hrvati“.
U istome štivu Harambašić Crnu Goru vidi kao „kršnu zemlju junaštva i slobode“ te vrlo pohvalno govori o Crnogorcima napominjući kako je „crnogorsko srpstvo stvoreno umjetno, na temelju vjere“, dakle ne niječe crnogorsku samobitnost. S obzirom na izneseno jasno je kako je tvrdnja koja se u posljednje vrijeme nastoji provući da je hrvatsko ime u Svebarju nekoć bilo prisutno jer je Osmanlijama hrvatsko ime bilo poznatije od crnogorskoga ne drži vode jer su Hrvati iz Svebarja hrvatsko narodno ime nosili prije te ga uščuvali i nakon oslobođenja Crne Gore, što je pravo malo čudo imamo li u vidu činjenicu da je taj kraj gotovo svaku izravnu društveno-političku vezu s Hrvatskom izgubio 1571.
Hrvati, pak, općenito mogu biti ponosni na činjenicu da otvorenu potporu crnogorskoj samostalnosti nisu davali samo mnogi naši uglednici (poput Ivana Meštrovića, Augusta Harambašića, Tina Ujevića, Vlaha Bukovca i Petra Tutavca), nego i domaći Hrvati (poput uznika Iva Vickovića koji je otvoreno zagovarao samobitnost crnogorskoga jezika kad se to nisu usudili ni mnogi Crnogorci). Upravo na tim poveznicama treba produbljivati hrvatsko-crnogorske odnose i potpomoći živu hrvatsku zajednicu u Crnoj Gori, ponajprije u Boki kotorskoj i Svebarju, gdje su naši sunarodnjaci starosjedioci.
Proljetna jesen uz jaku južinu podsjetila me je na stari metkovski savjet: „Ne izlazi po jugu jer su onda vani samo luđi od tebe!“ I bi tako!
* Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
