U podcastu „55 minuta sa Željkom Markić“ gostovala je znanstvenica Marica Čunčić. Ova doktorica filologije, bivša je ravnateljica Staroslavenskog instituta u tri mandata. Istovremeno je i utemeljiteljica i voditeljica Zajednice Injigo i programa ignacijanskih duhovnih vježbi kroz koje je u 20-ak godina prošlo više od 14 tisuća petsto ljudi.
O važnosti glagoljaštva za hrvatski identitet
Važno je razumjeti glagoljicu i njezinu povezanost s našim hrvatskim identitetom. Najjednostavnije je to zamisliti kroz tropruti pleter. Hrvatska jezična stvarnost složena je od tri jezika, tri pisma i tri narječja.
Hrvati su latinicu susreli pokrštavanjem u 7. st. preko misionara iz Rima. Glagoljicu smo upoznali u 9. st. kad su Hrvatskom prolazili sv. Ćiril i Metod. Njome smo se funkcionalno služili tisuću godina, sve do 19. st. A hrvatska ćirilica pojavila se tek u 12. stoljeću. To su 3 pisma. Tri narječja su čakavsko, kajkavsko i štokavsko. U Zagrebu se govorilo kajkavski, ali Ljudevit Gaj je uveo štokavštinu da prigrlimo Dubrovačku štokavsku književnost koja je bila znatna. U Hrvatskoj je latinski bio službeni jezik u Hrvatskom saboru do 19. stoljeća. Ivan Kukuljević Sakcinski se 1843. godine usudio u Hrvatskom saboru imati govor na hrvatskom jeziku i za četiri godine, 1847. godine Sabor je prihvatio odluku da je službeni jezik Hrvatskog sabora hrvatski. Hrvatskim jezikom Hrvati govore oduvijek, on se razvijao i to je sada kodificirani službeni standardni hrvatski književni jezik.
> Dr. sc. Marica Čunčić: Prihvaćam izazove, ne bojim se
To su dva jezika, a treći jezik je ono najzanimljivije o čemu želim govoriti, to je hrvatski crkvenoslavenski jezik. Tim jezikom nikada nismo govorili, to je knjiški jezik. Nastao je od staroslavenskog, koji je južno makedonsko narječje. Sveta braća Ćiril i Metod bili su Grci koji su živjeli u sjevernoj Grčkoj i bili u kontaktu s južnim makedonskim područjem, poznavali taj jezik tako da su mogli Slavenima navijestiti Evanđelje na njima poznatom narodnom jeziku. Sv. Ćiril i Metod preveli su Bibliju i liturgijske knjige na staroslavenski. Kasnije je svaki narod u taj jezik unosio promjene iz svog vlastitog jezika. I mi smo staroslavenski jezik pohrvatili.
Taj pohrvaćeni staroslavenski je poseban jezik. Ne kao dijalekt, nego kao jezik. Upravo u Staroslavenskom institutu radila se gramatika tog jezika, a 2016. godine je izdana. Hrvatski narod vrlo malo zna o hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, što nije čudno jer on nije kodificiran, nije imao gramatiku ni rječnik. Sada smo izdali u Staroslavenskom institutu gramatiku, a rječnik se radi već više od pola stoljeća. To je mukotrpan rad, Rječnik se objavljuje u sveščićima i knjigama i hrvatski crkvenoslavenski će na taj način biti kodificiran i više poznat široj javnosti. Dakle, to su tri jezika, tri pisma i tri narječja. Glagoljaštvo je vezano uz čakavštinu, glagoljsko pismo te uz hrvatski crkvenoslavenski jezik i liturgiju, ističe Marica Čunčić.
Marica Čunčić: Katolički svećenik Božo Milanović iznio je 1946. ključne dokaze da je Istra dio Hrvatske – glagoljica je bila jedan od najvažnijih argumenata
Koliko je glagoljica značajna za hrvatski identitet, može se navesti u primjeru Istre, koja je pripala Hrvatskoj zahvaljujući mons. Boži Milanoviću. On je 1946. godine pred savezničkim povjerenstvom pokazao i dokazao da se u Istri glagolja i misa služi na narodnom jeziku u većini župa, dok se samo u 13% talijanskih župa u Istri misa služila na latinskom jeziku. I hrvatske bi župe imale misu na latinskom jeziku da u Istri nije iznimno bio narodni jezik u liturgiji. To se ne razumije niti danas. U Rimu misle da je to istočni obred. To je bio rimokatolički, zapadni obred, ali na narodnom jeziku.
Bili smo na tom srazu Istoka i Zapada. Mi smo se opredijelili za Rim, drugi su se opredijelili za Bizant. Moguće je okomito povući crtu na zemljopisnoj karti, s jedne strane je istočni obred, Bizant i ćirilica, a s druge strane je zapadni obred, Rimokatolička crkva i latinica. Čudo je da su Hrvati održali rimokatoličku liturgiju na narodnom jeziku u moru latiniteta.
> (VIDEO) Dr. Anić: ‘Stepinčeva kanonizacija je u ‘čekaonici politike’, gdje je dospio zbog nepokolebljivosti kršćanskim vrijednostima’
Kad je 1897. god. biskup Anton Mahnić došao na Krk, njegov je zadatak bio da se prekine liturgija na narodnom jeziku, ali je brzo uvidio kako su vjernici jako vezani uz narodni jezik jer im je omogućavao da razumiju svoju vjeru i rekao je sv. Ocu da on to ne može učiniti. Rim je poručio da se onda bolje razvije liturgija na narodnom jeziku i glagoljskom pismu da se to stavi na sigurnije noge. Zato je 1902. godine nastala Staroslavenska akademija koju je suosnovao Josef Vajs, Čeh, koji se bavio glagoljicom te staroslavenskim jezikom i liturgijom.
Ovo je iznimno bitno jer je na kraju Drugog svjetskog rata ovo bio jedan od temeljnih argumenta Bože Milanovića da se prihvati da je Istra dio Hrvatske. Talijani su razbijali glagoljske natpise jer je glagoljski natpis, za razliku od knjiga, nepokretan i svjedoči da su upravo tu bili Hrvati, podsjeća Marica Čunčić.
Upoznavanje s Ignacijanskim duhovnim vježbama
Program Injigo Božje je djelo, ja to nisam planirala, samo sam istraživala što bi se sve moglo činiti kad bi se slušalo što Gospodin želi.
U Kanadi sam upoznala rad isusovaca u Guelphu. To je centar za duhovnost koji je poznat na području engleske Kanade. Rektor mi je dopustio da tamo vodim duhovne vježbe svojim grupama. Vodila sam ih po svom. Držala sam propovijedane duhovne vježbe u šutnji mnogim grupama i pojedincima… Tamo sam nabavila knjigu patra Johna Veltrija o duhovnim vježbama u svakodnevnom životu od 30 tjedana i počela voditi duhovne vježbe po toj knjizi, što je prolazilo nevjerojatno dobro.
U Kanadi sam se pridružila Katoličkoj karizmatskoj obnovi u kanadskoj župi kojoj sam pripadala. Tamo sam prošla seminar „Život u duhu“, doživjela još jedno krštenje u Duhu i bila dio tima molitve za ozdravljenja na misama za ozdravljenje. Karizmatski elementi koje sam ondje upila i ignacijanske duhovne vježbe u meni su se spojili u jedno.
Začetak Programa Injigo u Hrvatskoj
Kada sam se 1997. godine vratila u Hrvatsku, i dalje sam bila u svojoj zajednici Maloj obitelji Bezgrješnog Srca Marijina. Počela sam davati duhovne vježbe od 30 tjedana u svakodnevnom životu najprije jednoj teologinji iz zajednice. Pričala sam joj o tome i ona ih je željela proći. Zatim je počelo dolaziti neočekivano mnogo ljudi pa sve nisam stizala. Pomagali su mi u praćenju moji vježbatelji koji su kod mene bili prošli 30 tjedana i uz mene su stasali drugi pratitelji koje sam ja pratila, ističe Marica Čunčić.
Formiranje „stabla” pratitelja
Zatim su se upisali svećenici i časne sestre koje sam pratila. S vremenom je i pratitelja bilo previše pa ih nisam mogla sama pratiti nego sam odredila samo nekoliko pratitelja koje ću ja pratiti, a oni će pratiti ostale pratitelje. Formiralo se „stablo” koje se stalno granalo. To je sustav koji je omogućio apsorbiranje sve većeg broja ljudi koji su željeli sudjelovati.
Podjela na područja prema dekanatima i biskupijama
Zbog prevelikog broja sudionika, 2013. godine sam podijelila djelovanje na područja prema dekanatima i biskupijama, da se zna tko odgovara kojem župniku i (nad)biskupu. Tako je osigurana i zemljopisna raširenost duhovnih vježbi.
Procedura nakon prijave u Program Injigo
Kada se osoba prijavi, upiše svoju župu i biskupiju i voditelj tog područja traži prikladnog pratitelja temeljem duhovnog životopisa vježbatelja. Pratitelj se javi vježbatelju i razgovara s njim i daje mu upute o daljnjem tijeku programa jedan sat tjedno svih 30 tjedana. Pratitelji također uče i rastu preko vježbatelja. 97% pratitelja ujedno su i vježbatelji.
Marica Čunčić: „Bavimo se Božjim nadahnućima, ne svojim idejama“
Časopis Injigo započela sam 2014. godine, kako bismo spojili sve vježbatelje. Želim da on bude svjetlo ljudima.
Za vrijeme pandemije sam uvela tzv. kućne duhovne vježbe za one koji su bili u izolaciji. Da je to bilo Božje nadahnuće, a ne moja ideja, vidi se po plodovima. Kroz takve duhovne vježbe do sada je prošlo oko tisuću ljudi. Rekla sam: ako je to moja ideja, propast će. Ne bavim se idejama. Želim da to bude Božje, i onda ide. Prakticiramo biblijsko duhovno vodstvo gdje Bog ima inicijativu, a mi iščitavamo što On želi. Mi se ne penjemo Bogu, nego On silazi k nama.
Kad On siđe, i objavi se na neki način, onda to iskustvo treba razlučiti, to je glavni posao pratitelja. Imenujemo onu osobu za pratitelja koja zna razlučiti je li to od čovjeka, od Boga ili neprijatelja. Ako je od Boga, vježbatelj bi to trebao slijediti, ali pratitelj ga pušta u slobodi da sam izabere. Plodovi duhovnih vježbi ogromni su upravo zbog te slobode. Imamo mnogo duhovnih zvanja, psihičkih i fizičkih ozdravljenja te brojna oslobođenja od ovisnosti, poručuje Marica Čunčić.
Cijelu emisiju pogledajte u nastavku:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
