“Budući da se najvećim dijelom radi o gradivu od posebnog nacionalnog interesa, njegova je dostupnost propisana posebnom procedurom uz odobrenje posebnog povjerenstva i Vlade RH”, rekao je o gradivu Ureda predsjednika RH dr. Franje Tuđmana za Narod.hr dr. sc. Mario Stipančević, viši arhivist, v.d. ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva u kojemu je zaposlen od 2001. godine.
S v. d. ravnateljem središnje arhivske ustanove nadležna za prikupljanje informacija o arhivskom gradivu u Hrvatskoj i svijetu razgovarali smo o arhivskom gradivu Ureda predsjednika, arhivskoj građi iz razdoblja SFRJ i drugim poslovima arhiviranja.
Arhivsko gradivo koje se čuva u Hrvatskom državnom arhivu ima značenje za čitavu Republiku Hrvatsku.
Narod.hr: Je li uobičajena praksa u razvijenim državama da se materijali iz predsjedničkog ureda iznose u javnost ili izvan države na način kako je to učinio predsjednik Mesić s Tuđmanovim arhivom, koji se prije dvije godine čak i pohvalio za Jutarnji list da “mu nije žao što je otvorio arhiv i podijelio Tuđmanove transkripte”? Što je danas dostupno iz gradiva Ureda predsjednika RH?
Dr. sc. Mario Stipančević: O inozemnoj praksi doista u ovom kontekstu nemam podrobnijih saznanja. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, mogu reći da je gradivo Ureda predsjednika pristiglo u Hrvatski državni arhiv podijeljeno u dva fonda. U arhivskom fondu HR-HDA-1741. Ured predsjednika RH dr. Franje Tuđmana nalazi gradivo u ukupnoj količini od 210 d/m, vremenskoga raspona 1990.-1999. godine. Budući da se najvećim dijelom radi o gradivu od posebnog nacionalnog interesa, njegova je dostupnost propisana posebnom procedurom uz odobrenje posebnog povjerenstva i Vlade RH. Naime, Vlada je 2014. osnovala Povjerenstvo za sređivanje arhivskog gradiva od posebnog nacionalnog interesa i postupanje po zahtjevima za uvid i njegovo korištenje. Ta je odluka i dalje na snazi.
U dosadašnjem radu, Povjerenstvo je postupalo isključivo prema pojedinačnim zahtjevima i o tome davalo prijedlog Vladi. Dio zahtjeva riješen je pozitivno, a dio je odbijen. Međutim, rad spomenutog Povjerenstva trenutno je zaustavljen zbog čega se Hrvatski državni arhiv nalazi u poteškoćama. Samostalno davati predmetno gradivo na korištenje ne smije, a Povjerenstvo koje bi trebalo odlučivati o dostupnosti se ne sastaje.
Drugi fond koji sadrži gradivo Ureda predsjednika jest HR-HDA-2049. Ured predsjednika RH Stjepana Mesića (2000.-2010). S obzirom da nije proteklo 30 godina od nastanka gradiva, za njega se primjenjuje postupak prijevremene dostupnosti kao i kod svih ostalih arhivskih fondova koji sadrže takvo gradivo. Druga posebna ograničenja, kao npr. kod korištenja gradiva predsjednika dr. Franje Tuđmana, tu nisu postavljena.
Valja napomenuti da gradivo Ureda predsjednika RH koje je do sada predano u Hrvatski državni arhiv, Ured predsjednice RH kao stvaratelj može koristiti u službene svrhe, bez ograničenja.
Narod.hr: Što je s arhivskom građom iz razdoblja SFRJ? Gdje se ona nalazi, što je pripalo Hrvatskoj nakon raspada bivše države i kako dolazimo do nje?
Dr. sc. Mario Stipančević: Nažalost, malo je toga ostvareno iako je pitanje sukcesije arhivskoga gradiva potanko uređeno aneksom D Ugovora o pitanjima sukcesije koji je potpisan 2001., a na snazi od 2004. godine. Popis zahtjeva Republike Hrvatske upućen je 2006., a odnosi se na više od 700 fondova i zbirki iz pedesetak ustanova, prije svega Arhiva Jugoslavije, Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, Vojnog arhiva i ustanova JNA te Jugoslavenske kinoteke. Nakon toga uslijedilo je nekoliko sastanaka, ali bez konkretnih rezultata po pitanju povrata.
Hrvatski državni arhiv čini sve što je u njegovoj moći kako bi spomenuto gradivo barem evidentirao pa su njegovi djelatnici i protekle i ove godine boravili u Beogradu. Štoviše, Radna grupa za pripremu projekta digitalizacije zajedničkog arhivskog naslijeđa bivše Jugoslavije prije nepuna dva mjeseca ispitivala je mogućnost snimanja dijela arhivskog gradiva u prostoru Arhiva Jugoslavije surađujući sa zainteresiranim državama slijednicama.
Držimo, međutim, da će bez konkretnijeg angažmana političkih struktura rezultati i dalje biti manjkavi a proces dugotrajan i mukotrpan.
Narod.hr: Je li uobičajeno da se arhivskom građom bave privatne tvrtke, kao što je to slučaj s Pismohrana servisom i njihovim poslovima arhiviranja građe od državnih tvrtki i institucija.
Dr. sc. Mario Stipančević: Hrvatski državni arhiv nije ponajbolja adresa za ovaj upit. Uloga Ustanove nedvosmisleno je određena važećim Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima. Prema njemu je i arhivska služba određena kao javna služba, koja se obavlja obvezno na cijelom području Republike Hrvatske te da je, kao javne ustanove, obavljaju Hrvatski državni arhiv, područni državni arhivi, te arhivi jedinica lokalne samouprave i uprave.
Određene poslove arhivske službe mogu, kao ustanove, obavljati specijalizirani arhivi i privatni arhivi, na način uređen tim Zakonom i drugim propisima.
Specijalizirani arhivi i privatni arhivi (sveučilišni arhivi, gospodarski arhivi, arhivi vjerskih zajednica, arhivi banaka i dr.) mogu prikupljati i čuvati gradivo nastalo radom svojih osnivača i drugih domaćih pravnih i fizičkih osoba. Oni specijalizirani arhivi koji se osnivaju za zaštitu, obradu i korištenje javnog gradiva, mogu se osnovati na temelju pribavljene suglasnosti i rješenja o razgraničenju nadležnosti s arhivima, što ga izdaje ministar kulture.
Ovi, kao i brojni drugi prijepori koji pritišću arhivsku službu, po mojemu se sudu mogu razriješiti samo novim arhivskim zakonom koji bi se trebao donijeti uz prethodno usuglašavanje sa strukom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
